U četvrtak navečer u zagrebačkoj bolnici Rebro umrla je sestra Gorana Ivaniševića Srđana. Imala je 53 godine. Sprovod je u srijedu u Splitu.

Godinama se borila s teškom bolešću, a umrla je u četvrtak nakon što je ujutro istog dana operisana.

Nekoliko sedmica prije vrhunca karijere, osvajanja Wimbledona 2001, Goran je bio na dnu. Bio je debelo ispod 100. mjesta na ATP listi i pobjeđivao ga je ko god je stigao. Ozbiljno je razmišljao o prekidu karijere.

Tih je dana nakon ispadanja na turniru u Dohi novinaru Timesa priznao da je osamdesetih počeo igrati za sestru oboljelu od raka, devedesetih za Hrvatsku u ratu, a onda više nije imao za koga ni za što.

“Možda konačno za sebe?” podsjetio ga je novinar. “Možda”, rezignirano je odgovorio. “Ali ja ne volim sebe baš toliko”, dio je ulomka iz vjerojatno najboljeg teksta o Goranovom putu koji je ikad napisan, a potpisuje ga Boris Dežulović.

Sestra je Goranu bila jedan od najvećih motiva u karijeri.

– Jedan od najgorih dana u mom teniskom životu dogodio se koncem 1988. Pripremao sam se za put u Australiju gdje sam planirao igrati kvalifikacije u Adelaideu i potom kvalifikacije Australian Opena i možda nastupiti na juniorskom turniru. Prije nego što sam krenuo na put, otac mi je rekao da mi je sestra bolesna, da je liječenje skupo, da on ostaje doma i da ću biti sam. Ja te noći nisam spavao, a sljedeći dan sam otputovao u Australiju i tamo izgubio u završnom krugu kvalifikacija u Adelaideu, ali ušao sam kao sretni gubitnik i stigao do četvrtfinala, prisjetio se.