Piše GORAN MILIĆ

Kada za kafanskim stolom ili na nekoj dokonoj livadi, u društvu vršnjaka spomenem ime Dragoslava Šekularca, rasprede se duga priča o čovjeku koji je bio prvi nogometni brend socijalističke Jugoslavije.

Za sve nas bio je jednostavno „Šeki“. Šeki mangup. Šeki dribler. Šeki najbolja desetka. Šeki prgav, koji je slomio nogu „onome“ pa imao zabranu igranja od 18 mjeseci. Koji je bio u najboljoj momčadi na Svjetskom prvenstvu u Čileu. Šeki švaler koji se četiri puta ženio, u prosjeku na svakih deset godina ali je izabranica uvijek imala manje od 25.

Šeki nepismen, sa kupljenom Meteorološkom školom. Šeki internacionalac, koji je morao pobjeći iz Kolumbije nakon jedne teške prometne nesreće. Koji je pravio bahanalije u svojo vili u San Salvadoru. Pa onda, Šeki kockar, kladioničar na konjskim trkama, velemajstor u pokeru kao i na nogometnom terenu.

Šeki na prvi pogled ružan, kratak, zdepast, s bubuljičavim licem, po njemu je moja generacije pubertetske akne zvala „šekularci“. Ali, beskrajno šarmantan, duhovit i magnet za lijepe i mlade žene. Inteligentan do boli, naučio je igrati šah u 42-oj godini i veoma brzo pobjeđivao majstorske kandidate. I prvi teniski reket je kupio u 40-oj, ali su se pred njim tresli mnogi profesionalni veterani.

Sve to znam jer je Šeki bio moj beogradski komšija iz Hilendarske ulice a iz nekog razloga volio je sa mnom popričati. Njemu je falila moja relativna mladalačka obrazovanost, znanje jezika, a ja sam uživao u druženju sa živom, hodajućom legendom koju su svi pozdravljali na ulici.

Imao sam privilegij znati istinu o pojedinostima iz Šekijevog života koje su se prepričavale po beogradskim kafanama. Tračalo se kako Šeki ima toliko love da bahato briše cipele novčanicama od 5.000 dinara.

-Točno je to. Ali sam poslije brisanja cipela uredno spremio petohiljadarku u džep. Pa šta oni misle, da sam blesav – kroz smijeh mi je objašnjavao.

Nije pio, unatoč glasinama koje su ga pratile. Rijetko, veoma rijetko, popili bismo viski. On nikada više od jednoga. Veliki „zvezdaš“, nije mogao zamisliti drugi klub, i nisam siguran da mu se Crvena zvezda valjano odužila.

Jednom prilikom, kada je bio Zvezdin trener, Dinamo je bježao tri boda i igrao, tri kola prije kraja, u Zagrebu s Partizanom. Tada se derbi utakmice nisu direktno prenosile preko televizije, nego se odložno prikazivala snimka. Šeki me je zamolio da ga odvedem u svoj ured u TV Beograd, da pogledamo interni prijenos.

Partizan je poveo s 1:0. Idealan rezultat za Šekijevu Zvezdu. Skočio je iz fotelje i vrisnuo: „Tooooo! Sad ćemo biti na jedan bod razlike…“

Gledao je utakmicu nervozno. Zapalio je prvu cigaretu (malo je ili nimalo pušio). I onda odlučno, gotovo naredbodavno:

-Haj’ mo.. haj’ mo negde napolje. Ne mogu ovo gledati. Ne mogu navijati za Partizan!

A jednom sam mu i ja ispričao nešto o njemu, nešto što nije znao, a dogodilo se 20 godina ranije.

Početkom 1962, moj otac Marko imenovan je za ambasadora u Montevideu, Urugvaju. Primio ga je Tito, s posljednjim instrukcijama pred odlazak.

-Vidi, druže Marko, Urugvaj je mala zemlja, jedina u Latinskoj Americi s demoratskom tradicijom. Oni nemaju vojnih pučeva, prepisali su američki model. Imaju dvije stranke koje se smijenjuju na vlasti. Bogati su, nema gladnih i siromašnih, naše iseljeništvo je lojalno Jugoslaviji, nema ustaša i četnika. Ali, nema ni velike trgovinske razmjene, jedva deset milijuna dolara godišnje. Tvoja je zadaća da nagovoriš Urugvajce da uđu u pokret nesvrstanih. To će biti veoma teško. Oni su izrazito proamerički, a prošle godine, baš u Urugvaju, Castrova Kuba je izbačena iz Organizacije američkih država. I zato kažem, bit će veoma teško uvjeriti Urugvajce da uđu u nesvrstani pokret gdje je i Kuba. Probaj, neka makar uđu kao promatrači…

Tako je mom ocu rekao Tito. I, naravno, prvi je potez bila audijencija kod urugvajskog ministra vanjskih poslova s tim prijedlogom. Ovaj se samo nasmijao i objasnio da urugvajsko članstvo ne dolazi u obzir. Ambasador Marko je kurtoazno zamolio ministra da to ne bude konačna odluka nego da se sretnu u dogledno vrijeme.

Prolazili su mjeseci, ali ministar nije pozivao. Sve do Mundijala u Čileu. Sjećam se kako je jedne večeri moj otac tražio najbolje odijelo i s vozačem odjurio u ministarstvo. Dijalog s ministrom, pričao mi je puno godina kasnije, ovako je izgledao:

-Gospodine ambasadore, razmišljali smo o Vašoj ideji za priključivanje Urugvaja pokretu nesvrstanosti. Mi smo prijatelji Amerike, ali mi smo i zemlja Trećeg svijeta. Dobro je uvijek imati alternativu i naglasiti svoju samostalnost. Mi smo odlučili prići Pokretu u svojstvu promatrača. Za početak. Možete Vašem Predsjedniku javiti dobru vijest.
Nakon što je moj otac svesrdno zahvalio, ministar je nastavio:

-Nego, imam i ja jednu veliku molbu. Znate, ja sam predsjednik nogometnog kluba Naconal iz Montevidea. Gledao sam na Mundijalu onog Vašeg … Seku… Sekularaka. Fantastičan je. Hoćete li nam ga prodati? Nudimo dobru cijenu.

Moje je otac poslao depešu u Beograd. I dobio pohvalni odgovor zbog uključivanja Urugvaja u nesvrstane. I kratku repliku na status Šekularca : „To u ovom trenutku nije moguće“.

Ispričao sam tu zgodu Šekularcu u Njujorku, sredinom 80-ih (nisam se usuđivao otkriti „tajnu“ dok je Tito bio živ). Bio je iznenađen, nije znao, ali mu je bilo i drago što su se oko njega prelamale velike politike:

-Ma, naravno, ne bi mene oni pustili 1962. Nije dao Leka Ranković. A znaš to mi se još dogodilo? Htio me je Juventus. Onaj Juventus sa Sivorijem. I pozovu me tako u Beogradu u talijansku ambasadu, kad tamo Sivori. Autoritet, prvi svjetski igrač tog vremea. Veli mi da dolazi u Ime kluba iz Torina. I nosi veliku aktovku. U njoj je 500. 000 dolara u stotkama.

-Kaže da je to moje ako potpišem za Juvenstus. A ja malo promislim i odlučno odgovorim – „Nemate vi para da kupite Šekularca!. A onda sam otišao kući i dugo plakao. Znaš li ti što je bilo pola milijuna dolara u ono vrijeme….

Ovakvih priča o Šekiju, sa drugim zgodama, mogao bih napisati bar desetak. This is just a teaser.