Ako se mladi igrač želi nogometno obrazovati za stopera, preporučujemo mu da uzme privatne sate kod 65-godišnjeg Faruka Hadžibegića. Ako neko želi u diplomaciju, isto preporučujemo njega. Problem je što Hadžibegić nije diplomat, a sada ni ne trenira nikoga, nego sa svojom obitelji živi i uživa u Parizu.

Zašto ovo preporučujemo, doznat ćete iz ovog razgovora s bivšim reprezentativcem Jugoslavije (61 utakmica za A-tim) i trenerom koji je vodio dvije reprezentacije (BiH i Crne Gore) te desetak nogometnih klubova u Francuskoj, Turskoj i Alžiru, piše Slobodna Dalmacija.

– Ja sam se sa svim klubovima i reprezentacijama rastajao bez zle krvi i repova jer sam bez pogovora prihvaćao odluke onih koji vode te nogometne saveze i klubove. Moje je bilo kvalitetno pripremati igrače, a nije baš da sam uvijek imao idealne uvjete. Kao izbornik BiH imao sam lošu infrastrukturu, malen kvalitetni igrački kadar, 2000. i 2001. godine. Osim Kodre, Hibića i Konjića, tu nije bilo igrača iznad lokalne klase. Sjećam se da je našeg reprezentacijskog lijevog beka Bakira Beširevića iz Osijeka, gdje je igrao, dovezla njegova trudna žena, i to na sam dan utakmice.

‘MINISTAR OBRANE‘

U Crnoj Gori uveo sam reprezentaciju iz grupe C u grupu B Lige nacija, ali nisu mi obnovili ugovor. Nisam pitao zašto, nego sam poštovao odluku predsjednika tamošnjeg Saveza Dejana Savićevića, s kojim i sada komuniciram uljudno i bez zle krvi. Prije par mjeseci otišao sam iz alžirskog tima Muludija samo zato što je za mene dvanaest sati uvijek dvanaest sati i nikako ne može biti četiri popodne. Nisam ja mogao mijenjati nečije običaje ni kulturu življenja pa sam jednostavno otišao, a imao sam ugovor – govori ovaj gospodin u kopačkama kojega su zbog njegovih manira i mentalne čvrstine zvali i “ministrom obrane”.

Govori španjolski i francuski, ima veze i poznanstva diljem svijeta, a njegova zemlja BiH nikada ga nije iskoristila da ga odabere u diplomaciju.

– Ja bih to mogao raditi, ali ne bih želio da dolazim ni po stranačkoj pripadnosti ni po nacionalnom paritetu odabira kadrova. A u politici su to jedini mehanizmi odabira. Ja sam u životu bio član samo jedne stranke – Saveza komunista Jugoslavije, u koji sam ušao kao tek punoljetna osoba. Nakon raspada Jugoslavije, a vjerovao sam da se to nikada neće dogoditi, razočarao sam se. U ratu na prostorima bivše zemlje poginulo je oko 300 tisuća ljudi na sve tri strane, a ja i sada mislim da ni jedna glava koja je pala nije vrijedna toga. Zar mrtve glave nisu i sve silovane žene i raseljena djeca? Jesu. Oni su živi, ali samo oni znaju kako je njima. To je bolno. Mislim da je stranim silama odgovaralo da dođe do ovog rata i da su oni koji su vodili tadašnju Jugoslaviju bili potkapacitirani za tako veliki povijesni trenutak. Uostalom, i svi nacionalni lideri išli su glumiti Tita, a to je bilo nemoguće jer Mercedes je samo jedan, je li tako? To je njihovo liderstvo i dovelo do rata jer se vjerski element izjednačavao s državnošću. A to nije normalna i zdrava osnova za ikakav suživot. Evo, ja sam musliman, a ipak nisam Malezijac ili Iranac, jer zašto bi svi muslimani živjeli na istom prostoru? Vi ste katolik, a niste Španjolac ili Talijan, Šestić je pravoslavac, a nije ni Rus ni Ukrajinac. Ono što nitko nije spominjao postalo je preko noći jako bitno. I tko se kime oženio i tko je gdje bio u Drugom svjetskom ratu i tko je bio u SKJ, a tko nije. Zar se nismo mogli razdvojiti kao nekadašnja Čehoslovačka, gdje ni jedan metak nije ispaljen? Rata nije smjelo biti, i rat je poraz i nas kao ljudi s ovih prostora – tužno govori Hadžibegić, koji je o tome razgovarao i s puno ozbiljnijim političkim novinarima diljem svijeta. O raspadu Jugoslavije je kroz prizmu Hadžibegićeva životnog shvaćanja snimljen i dokumentarni film “Zadnji Farukov penal”, koji je dostigao svjetsku popularnost, a prije toga je napisana i knjiga s istim naslovom.

KNJIGA GIGIJA RIVE

– Najprije je jedna švicarska televizijska kuća razgovarala s nama, bivšim reprezentativcima Jugoslavije, na temu rata i naših stavova o tome. Emisija je trajala 52 minute i imala je veliki odjek, a onda je talijanski novinar Gigi Riva priču još produbio i napisao knjigu. Nakon toga je Al Jazeera snimila film o mojem promašenom penalu u četvrtfinalu protiv Argentine u raspucavanjima na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, koji je obranio Sergio Goycochea. Kao, tema je: bi li Jugoslavija zbog nogometnog ulaska u polufinale opstala da nisam promašio? To je, naravno, paradigma, a film se uistinu bavi mojim razmišljanjima i razmišljanjima mojih suigrača u reprezentaciji o tome. Film preporučujem svakome da ga pogleda, ne toliko zbog mene, koliko zbog teme i divnog režisera Seada Kreševljakovića, inače sina nekadašnjeg gradonačelnika Sarajeva Muhameda, koji je bio gradonačelnik u najteže vrijeme, od 1990. do 1994. godine. Dakle, prije rata i kad je grad bio razaran sa svih strana.

U Sarajevu je Hadžibegiću bila majka, kao i najbliža rodbina dok je grad bilo pod topničkom opsadom. Već je svima poznata priča kako je iz grada izvukao svoj rodbinu i žene svojih prijatelja i suigrača Mehmeda Janjoša, Nijaza Ferhatovića i drugih.

‘TUČNJAVA‘ S IVKOVIĆEM

– Odletjeli su avionom iz Sarajeva za Beograd, kako sam ja to već organizirao preko svoje raje. U Beogradu su ih dočekali moji prijatelji, kod kojih su spavali i hranili se pet dana nakon toga… Dakle, nema dobrih i loših naroda, nego dobrih i loših ljudi! Nakon toga su odletjeli za Beč, kamo sam poslao dva velika kombija po njih da bi došli kod mene u Soschaux, gdje sam živio. Živjeli su kod mene dvije godine, a žene su sedam dana nakon dolaska u Francusku dobile zelene kartone kako bi imale socijalnu i zdravstvenu zaštitu, i na tome sam i danas zahvalan francuskim vlastima, koje mi nisu mogle odati veće priznanje. Imao sam dosta priznanja u životu, ali osim ovoga, jako me je dirnulo i kad su navijači Seville minutom šutnje odali počast mojem pokojnom ocu Ismetu, koji je umro u 54. godini od srčanog udara. Bio je golman u lokalnom klubu Đerzelezu, sportaš od glave do pete, trenirao je svaki dan cijeli život, a umro je na klupi Sarajeva dok je vezivao vezice na tenisicama jer se spremao trčati. Moj Betis igra derbi protiv najljućih protivnika, isto iz grada Seville, i protivnički navijači ustanu jer su doznali da mi je umro otac i održe minutu šutnje. Naravno, za moje suigrače iz Betisa to se podrazumijevalo – govori Hadžibegić, koji je baš u Sevilli imao jedan razgovor sa svojim legendarnim kolegom Polijem Rinconom.

– Bila je 1987. godina, dakle četiri godine prije rata, a on me na jednom treningu pita: “Pepe, hoće li kod vas ubrzo biti rata? Vojska vam stalno ima manevre i obuke.” Mene su zvali Pepe jer im je moje prezime bilo teško izgovoriti… Ne znam odakle je to Poli znao, ali ja sam mislio da rata nikada neće biti i proglasio sam čovjeka ludim. Možda smo mi reprezentativci Jugoslavije bili naivni, neinformirani i možda smo odnose u Jugoslaviji gledali kroz naše međusobne odnose u reprezentaciji, gdje nije bilo nikakvih trzavica ni animoziteta. A nismo ni živjeli u Jugoslaviji pa tako nismo baš ni osjetili tu predratnu atmosferu. Možete to nazvati i glupošću i naivnošću i iluzijama, ali to je bilo tako. Novine su na SP-u u Italiji napisale da smo se ja i vratar Tomislav Ivković potukli. Odmah smo nas dvojica organizirali konferenciju za novinare, nakon koje je sve bilo jasno – da je to bila izmišljotina. S Ivkovićem se i danas čujem otprilike svakih petnaestak dana.

PACIFIST I ANTINACIONALIST
Hadžibegić kaže da je pacifist, antinacionalist i da ga uvijek zanima globalno, a ne lokalno. Ultraš je samo kad je njegovo Sarajevo u pitanju. Sarajevo kao grad i Sarajevo kao klub.

– Ja i sada znam ujutro u Parizu sjesti u auto oko četiri sata i pojaviti se istog dana u Sarajevu oko 22 sata navečer. Tu mi živi majka Paša, koja sada ima 95 godina, ali tu je i sve moje drugo. To se dogodi najmanje jednom, da ne kažem i dva puta mjesečno. Kad mi ćefne, ja krenem. Nekad s obitelji, nekada sam, nekada avionom, češće automobilom. Žalosti me da su uprave dva sarajevska kluba sada toliko udaljene jedna od druge da gotovo ni ne komuniciraju. Pogledajte samo kako je bilo prije. Samo uzmite fotografije iz arhiva pa ćete vidjeti da je to druženje bilo svakodnevno, da su na njima direktori i treneri oba kluba, igrači također. Sada toga nema. Prije je bilo normalno ako moje Sarajevo, koje zovu “Pitari”, dobije Želju, da im ofarbamo fasadu u bordo boju, ili motor, ili kokošku. Ili oni nama u plavo. Možete zamisliti što smo im radili 1985., kad je Sarajevo bilo prvak Jugoslavije… Danas je to druga priča, nažalost.

ISPRIKA STIPKOVIĆU
Koliko god mi forsiramo raspad Jugoslavije, Hadžibegić od toga ne bježi. Čak je zbog te Jugoslavije bio u najmanju ruku neugodan i bezobrazan prema jednom sportskom novinaru.

– Šokirao sam se kad je na predratnoj utakmici Jugoslavija – Nizozemska zagrebačka publika počela zviždati državnoj himni, a neki su okrenuli i guzice državnom sastavu u kojem sam ja bio. Od šoka sam utakmicu odigrao kao da sam pod anestezijom. Poslije me Branko Stipković, novinar Sportskih novosti, pita kako sam to doživio. Njega sam uvijek cijenio kao istinskog profesionalca i autora, čak sam s njim bio i dobar, ali tada sam to shvatio kao provokaciju i bio sam jako bezobrazan. Kao da i sam nisam vidio ono što me čovjek pita. A u biti, čovjek je postavio normalno i profesionalno pitanje o onome što se događalo. Evo, ovim mu se putem ispričavam! Ja inače cijenim novinarsku profesiju. Supruga Safija završila je žurnalistiku, ali nikada nije radila u struci. Imamo dvije kćeri, 42-godišnju Indu i 36-godišnju Maju. Prva je završila međunarodno pravo na Sorboni, a druga prestižni američki fakultet i sada radi u modnoj kući Dior. Imam i dva unuka i jednu unučicu. Unuke mi je podarila Inda, a dvoipolgodišnju unuku Maja. Obje žive u Francuskoj, u skladnim su brakovima i vrlo su vezane uz obitelj. I ja sam vezan uz svoju Safiju, čak sam zbog nje htio upisati novinarstvo, ali nisam upao pa sam upisao politologiju. Učinio sam to samo zato što je sve to bilo u jednoj zgradi, da budemo bliže jedno drugome. I završio sam dvije godine studija, ali dalje zbog nogometnih obaveza nisam stigao.

KARADŽIĆEVE SEANSE
Htio je dodati nešto i o nacionalnim liderima koji su vodili ratove u bivšoj Jugoslaviji.

– Ove druge nisam upoznao, ali surađivao sam pet godina s Radovanom Karadžićem. Njega je predsjednik Sarajeva Svetozar Vujović angažirao da kao psihijatar s nama nogometašima radi seanse kako bi nas kao – motivirao. Baš je on stalno pričao o partiji, Titu, Sutjesci, Neretvi, a jedna od seansi bila je s Titovim psom Reksom, poslije nazvanim Luksom, koji je spasio maršala na Tjentištu kad je pala bomba u blizini Vrhovnog štaba. Dok bi Karadžić to pričao, mi smo igrači morali zaspati u sali, a kako nam se žurilo poslije igrati na karte, tako bi uvijek netko on nas nakon par minuta zalajao. “Dobro, Reks se probudio, seansa je uspjela, igrači su se probudili iz hipnoze”, rekao bi Karadžić i otišao po pare kod Vujovića. A on bi mu rekao: “Radovane, opet su te isfolirali, ali evo ti novci.” Eto, takvi su vodili jedan narod u ovom ratu i sve isfolirali, samo, nažalost, s ogromnim žrtvama – gorko će naš sugovornik.

Ukrali su mi dresove velikih igrača

U Sarajevu mu je netko za vrijeme rata ukrao kolekciju od 220 originalnih dresova koje je mijenjao s protivnicima igrajući za reprezentaciju Jugoslavije, Betis, Soschaux, Toulouse i Sarajevo.

• Žao mi je zbog toga, kao da mi je uzeo neki dio mog života. Ali emocije ostaju u srcu, a ne u ormaru. Igrao sam i protiv Diega Maradone, Garyja Linekera, Lothara Matthäusa i mnogih drugih velikana. Bolje da vam ne spominjem dresove kojih velikih igrača su mi ukrali!

U vrhunskoj kondiciji i u 65. godini

Faruk kaže da nikada u životu nije zapalio cigaretu, da se tajna njegova dobrog izgleda krije u njegovoj organiziranosti i upornosti.

• Svaki dan prohodam najmanje 15 tisuća metara, to je obaveza, prije sam i trčao, ali mislim da mi je ovako primjerenije održavati tjelesnu kondiciju u 65. godini.

Ja i Meša susjedi u Trogiru

U Trogiru sam kupio stan i tamo često dođem. U tom gradu i moj reprezentacijski i trenerski kolega Mehmed Baždarević ima stan vrlo blizu moga. Ali ne daj bože da zajedno prođemo gradom… Staro rivalstvo Željo – Sarajevo. Ma mi se uvijek zezamo na tu temu, naravno da se poštujemo i volimo, zaključio je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju Faruk Hadžibegić.

(Slobodna Dalmacija)