Piše: Mladen BOŠNJAK
Kad je reprezentativni nogomet u pitanju, pred nama su dva mini ciklusa s veoma neizvjesnim ishodom. Prošla su, izgleda, vremena kada smo u goste išli pjevajući, i to znatno jačim momčadima nego su to danas Finska i Armenija.
Nakon sjajno odrađene Lige nacija, nastupio je neshvatljiv ponor, nastupilo je drugo poluvrijeme protiv Grčke koje je najbolja slika našeg odnosa prema poslu, prema obvezama, narodu, državi… Uz sve to, zdravstveni karton selektora Roberta Prosinečkog prepun je opaski liječnika s kojima je izbornik proveo više vremena nego sa suradnicima iz stručnog štaba, sa svojim igračima, s novinarima…
Šta nam nose oktobar i novembar? Jako je puno upitnika. Hoće li igrati Džeko, šta je s njegovom ozljedom, kako će napad izgledati bez njega? Hoće li Miralem Pjanić pokazati barem djelić svoje nogometne raskoši, svoje sportske umjetnosti, virtuoznosti…, koje tako nemilosrdno razasiplje z Ligi prvaka i Serii A? Hoće li oduševiti i one koji bodre Bosnu i Hercegovinu? Jeli Begović za staro željezo, jeli Kolašinac u punoj formi, jeli se Višća umorio? Puno, puno pitanja, a odgovori „vise u zraku“.
Ali, hajdemo se pouzdati u staru istinu – da smo najjači i najbolji kad nas svi otpišu! Kad je većina protiv nas! Jer, ne smije se smetnuti s uma činjenica (od koje ni u kojem slučaju ne smijemo bježati) da uspjeh naše nogometne reprezentacije iskreno priželjkuje, očekuje, i nada mu se, jedna petina stanovništva Bosne i Hercegovine, jedna četvrtina Nogometnog saveza, jedna petina novinara i medija, jedna desetina političara, i stoposto bosanskohercegovačke puke sirotinje! Vele je, dakle, tih nakupina koje su ravnodušne spram reprezentacije, ili su čak neprijateljski raspoložene spram dresa s grbom Bosne i Hercegovine.
Zato, zbog njih, zbog te licemjerne žgadije, iskažimo povjerenje reprezentaciji i Robertu Prosinečkom, iskažimo uvjerenje da ćemo sudjelovati na Europskom prvenstvu. Ako ne osiguramo odlazak na elitno kontinentalno natjecanje kroz kvalifikacijsku skupinu, nadajmo se dobrim ishodima utakmica baraža. A, ako se baš sve okrene protiv nas, ostajmo u vjeri u bolje dane našeg nogometa. Za te bolje dane trebat će još pokoji Džeko i pokoji Pjanić, trebat će klima u i oko reprezentacije koja će otjerati malodušnost koja je u jednom trenutku slomila Lulića i Ibiševića. Mogli su još puno toga dati izabranoj vrsti.
Da ne spominjemo klišeje kako su utakmice pred nama povijesne, kako su biti ili ne biti, kako ćemo biti boj desetljeća… Ne, pred nama su važne utakmice, važne kao i svaka druga što je važna. Potpuno smo svjesni da pobjede u narednim utakmicama vrijede silno bogatstvo, vrijede ulaska u elitu, vrijede… A, porazi…? Na njih ne trebamo ni misliti!