Piše: Haris Jaganjac
Uvijek sam mislio da je najveća tajna uspeha u tome da se čovek uskladi sa sobom i vremenom. Kada je trebalo da igram, igrao sam; kada je bilo vrijeme da prestanem da igram, nisam igrao; kada je trebalo da budem trener čak i u ratnom Sarajevu trenirao sam djecu, kada je trebalo da odem otišao sam, kada je trebalo da se vratim; vratio sam se. Nikada nisam želio život veći od onog života sa sarajevskom rajom. Taj život koji može da stane u mom imenu HARIS JAGANJAC je sve što sam ja i počinje od mog djetinjstva.
Želim da se vratim bar na čas, druže moj, u dane djetinjstva i sreće za nas.
Slike iz detinjstva bude mi uspomene na igru sa drugim dječacima u zapuštenim dvorištima, okruženim ratnim ruševinama i dotrajalom sinagogom. Ali i na prve sporove iz kojih je izlazio najprije kao pobjeđen, potom kao pobjednik:
–Mama bi me svaki put lijepo obukla kada bi me puštala napolje, ali pošto sam se ja družio sa starijima od sebe, jer male raje nije bilo, oni bi me uvek gurali i ja sam završavao u žbunju pored Miljacke. Dolazio sam redovno prljav kući i stara me je grdila. Ponekad sam dobijao batine jer joj je bilo dojadilo da me stalno presvlači. Onda mi je moj pragmatični otac rekao: „Kad te oni gurnu, uzmi kamen pa ih gađaj!“ Tako sam i uradio, a pošto sam bio brz kao strela, pobegao bih i niko mi nije mogao ništa. A kada sam pokazao i kako igram fudbal čak i sa starijim od sebe sve je krenulo spontano…
Odrastanje u tipično patrijarhalnoj porodici poduprtoj idejama komunizma usadilo je mene principe o koje se nije smelo oglušiti: čestitost i moral. Sarajevo je u mene utisnulo duboke, neizbrisive tragove. Pamtim svaki detalj, svega se sjećam, svoje polazne i uporišne tačke, mjesta prvog susreta sa fudbalom, druženja, pronalaženja sebe, prve ljubavi. I da, moja prva i posljednja ljubav je fudbal, tačnije moje Sarajevo. To mogu da razumiju samo oni u kojima živi i umire sarajevski duh. Samo u Sarajevu niko nije zvijezda i svi jesu zvijezde. Ta sarajevska raja…. Sjećam se kada bismo igrali fudbal. Biti fudbaler u Sarajevu bilo je prvo i najvažnije. Bio je jedini san. Igrati pred punim Koševom za svoje Sarajevo. A svi koji nisu mogli da izdrže tempo ili jednostavno nisu imali talenta za tu igru, bavili su se muzikom. Kada bi sada neko na tren vratio snimak predratnog Sarajeva iz mog djetinjstva i djetinjstva drugih Sarajlija sigurno bi sreli tamo u nekoj mahali sa starom loptom Davorina Popovića, Harisa Džinovića, Fuada Svrakića, Vukadina Džapu, Bojića, Jurića, Teljigovića, Memića, Gagulu…mene.
Mi nismo mogli igrati kada smo htjeli, nego tek kada bi stara raja zavrsila sa igrom. Rijetki od nas bi imali tu čast da igraju sa starijom rajom, tek ako bi trebala nekom zamjena. Ja sam zivio za te trenutke. Gledao bih kako igraju priželjkujuci da me pozovu da nekog zamjenim . I to se na moju sreću često desavalo. Bio sam privilegovan i već su počeli da me upoređuju : ima tamo neki mali, igra kao Asim Ferhatović Hase „ Mojoj sreći nije bilo kraja. Nasao sam svoje mjesto pod sarajevskim oblacima. Ja sam taj, Haris Jaganjac i upoređuju me sa najvećim, u to vrijeme sa mojim uzorom – Hasetom.
