Po jubilarni hiljaditi put, u javnost je procurila vijest kako poneki članovi nogometnih vrhuški na ovim prostorima lobiraju za kreiranje lige koja bi sastavom bila slična nekadašnjoj jugoslavenskoj ligi. I kao i svaki put dosad, reakcije u javnosti su negativne. S punim pravom – regionalna liga bila bi posljednji čavao u lijes domaćeg nogometa, piše kolumnista portala Index.hr Vice Karin.

Nedostatak kvalitete

Jedan od glavnih argumenata pobornika regionalne lige jest akumulacija kvalitete. I dok se na prvu čini intuitivno jasnim kako bi po 2-3 najbolja kluba iz svake države dala jaču konkurenciju, realnost je pomalo drugačija. Jednostavno, ne postoji dovoljna, ako uopće i postoje, razlika u kvaliteti između slabijih klubova HNL-a i boljih klubova ostalih liga. Danas je razlika između „neke Istre“ koja se bori za opstanak i „neke Slobode“ koja se bori za naslov minimalna. U prilog tome govore europski rezultati klubova s ovih prostora, gdje su velike pobjede ili rezultati stvar statističke greške.

Tako je lani Sarajevo ispraćeno iz Lige prvaka s 0:3 od Lech Poznana, Maribor od Astane, Vardar od APOEL-a, a Partizan od BATE Borisova, sve prije ulaska u grupnu fazu. U Europskoj ligi Olimpik je ispao od trnavskog Spartaka, Shkendija od Aberdeena, Sutjeska od Debrecena, Budućnost od Spartaksa iz Jurmale, Crvena Zvezda od Kairata, Zrinjski od Shiraka, Celje od Slaska, podgorička Mladost od Kukesija, Čukarički od Gabale, Željezničar od Standarda iz Liegea, a osim Partizana koji je preko pretkola Lige prvaka našao grupnu fazu, najboljom se pokazala Vojvodina, koja je stigla do posljednjeg kola play-offa gdje je ispraćena doma s pet komada u mreži od Viktorije Plzen. Danas je Europa debelo prešla lokalne pojmove dobrog nogometa. Jesu li utakmice s takvim suparnicima zbilja nešto u čemu bi se najbolji hrvatski klubovi „baždarili“ i brže napredovali?

Motivacija?

Kao glavni protuargument često se navodila činjenica da UEFA „ne prepoznaje“ regionalne lige, odnosno ne vrednuje rezultate u istima plasmanima u svoje kupove. Već je Dejan Savičević kao čelnik NS Crne Gore rekao kako je protiv regionalne lige, jer je milijun eura koje njihovi klubovi utrže godišnje od UEFA-inih nagrada, žila kucavica najboljih klubova te zemlje. Čak i u scenariju u kojem UEFA da zeleno svjetlo za to natjecanje, što ako nakon prve sezone Crna Gora i Makedonija ostanu bez svojih predstavnika u takvoj ligi? Koliko će trebati njihovim savezima i navijačima da raskrste savez u kojem ne dobivaju baš ništa, igrači i dalje odlaze, a oni budu dodatno marginalizirani? Republički ključ po kojem je funkcionirala nekadašnja liga ipak je prije svega bio stvar političke volje, danas davno izumrle.

Zablude o publici

Jedna od najvećih zabluda jest svakako ona o „povratku gledatelja na tribine“. Nema sumnje da bi na prvu ruku dolazak Partizana ili Zvezde u Zagreb animirao veći broj ljudi nego li to mogu ostali HNL-aši, ali graditi kulturu dolaska na stadion na suparničkom, a ne svojem klubu, siguran je put u propast.

Dobar indikativ su vaterpolska ili košarkaška liga – dok je dolazak srpskih klubova u početku itekako bio interesantan domaćoj publici, već danas ćete često na ulicama teško naći više od 3 % stanovništva koje zna kako se danas igra neka velika utakmica protiv mrskog rivala u njihovom gradu. Nakon početnog impulsa kojeg je dao nacionalni naboj, propustilo se nadograditi priču i ponuditi publici nešto više. Jednom kada se navikla da će Partizan svake godine gostovati ovdje, prestala je dolaziti.

Slično kao i Dinamov „preporod“ kojeg novinari najavljuju svake sezone. Nakon početnih euro uzbuđenja, uvidjevši u kakvom se mulju nalazi kulisa, gledatelji se mirno vrate svojim kućama i TV ekranima već krajem kolovoza.

Opasnost od nereda sasvim je realna – za razliku od košarkaških ili vaterpolo klubova, uz neke iznimke u tim sportovima, samo nogometni klubovi imaju prave ultrase, glasne i ekstremne navijače koji vode svoje vlastite utakmice. I dok bi se sasvim sigurno na početku tome pokušalo stati na kraj zabranom dolaska gostujućih navijača, kad-tad bi morao doći trenutak da se takva u osnovi besmislena praksa ukine, a to je odluka i odgovornost koju je jako teško donijeti. Utakmice bez gostujućih navijača krše samu bit sporta i navijanja, a u krajnju ruku su i totalan marketinški nonsens, jer svoj proizvod uskraćuješ dijelu publike i ograničavaš se. Kakvog onda smisla ima kreirati čitavu ligu s takvim krutim okvirima, s 50 % visokorizičnih utakmica po kolu? Rane će na ovim prostorima zacijeliti brže i bezbolnije na drugim dimenzijama povezivanja, a ne na stadionima, gdje su se očite razlike najbolje i najsrčanije manifestirale.

Smrt za periferiju

Maćehinski odnos Hrvatskog nogometnog saveza prema domaćoj ligi ovime bi doživio svoj klimaks.

Problem s kadrovskom i fizičkom infrastrukturom godinama je ran raka domaćeg nogometa s kojim se odgovorni ne žele uhvatiti u koštac. Prva HNL u pravilu se sastoji od Dinama, Rijeke, Hajduka, još jednog kluba, i njih 6 koji spajaju kraj s krajem i pokušavaju preživjeti. Druga i treća liga su u praksi de facto potpuno amaterske. Micanjem fokusa s domaćih liga, problemi ostalih sredina ostali bi i bez ono malo perspektive da će se itko uhvatiti u koštac s njima. Kao što i danas postoji 90 % trećeligaša koji ne žele u drugu ligu jer su dobici i kvaliteta jednaki, a rashodi veći, tako bi se vrlo teško našlo dovoljno hrvatskih prvoligaša koji bi vidjeli interes u napretku kroz natjecanje koje je marketinškog, medijskog i institucionalnog aspekta palo u treći plan.

Danas djeca manje nego ikad nogometno odrastaju na ulici – taj proces prebačen je u nogometne akademije i dignut je na drugačiji, organiziraniji nivo. Hoće li Vukovar, Imotski, Đakovo, Poreč ili Varaždin imati dovoljno supstanci i želje za uložiti u stvaranje novih igrača?

Problem se rješava odozdo, odozgo se sakriva

Rani odlazak mladih talenata, nedostatak nacionalnih sportskih strategija, siromašan stručni kadar, nepotizam u vrhuškama saveza i slaba financijska struktura, sve su to uzroci lošeg nogometa u ovdašnjim ligama i baš nijedan od tih problema ovakav format natjecanja ne bi ispravio.

Orijentacijom na poboljšanje domaće lige, a izgradnja kulture dolaska na stadione i privlačenja konzumenata i sponzora treba se temeljiti na značaju vlastitih klubova, a ne najnižim strastima. Jedino takav projekt ima perspektivu. Regionalna liga, s druge strane, kao i dosadašnja udruženja, vodi ravno u propast.

(Index.hr)