Hrvatski nogometni klub Rijeka u bogatoj povijesti imala je jednu od najboljih omladinskih škola u bivšoj državi.
Čuvena “Kvarnerska rivijera”, jedan od najjačih omladinskih turnira u Evropi, okupljao je najbolje momčadi i najtalentiranije igrače iz Europe. Legendarni Ivica Smolčić i Milan Blažević, kasnije Karlo Kruljac bili su zaštitni znak “Kvarnerske rivijere”.
Svaka je juniorska generacija imala vrsne talente, no dvije su pokazale najviše.
Jedna, u kojoj su, između ostalih igrali: Rubčić, Mladenović, Skerjanc, Valenčić, Ljepojević.., otišla je najdalje. Osvojili su 1982.godine Kup “maršala” za omladince.
Još jedna omladinska momčad Rijeke zaslužuje mjesto u Rijekinoj nogometnoj povijesti. Generaciju vrsnih nogometaša: Mladenić, Skakić, Dudo, Gregorović, Bernobić, Milinović, Samaradžić, Tadić, Ban, Šarić, Zubović, Uremović, Arčaba, Demo, Lukarić, Putinja.., predvodio je Nikola Filipović Pape. Nikola je dijete i vojnik Rijeke.
S ovom je generacijom Filipović postao hrvatski juniorski prvak, a igrao je posljednje omladinsko finale jugoslovenskog kupa.
Na Marakani je slavila titogradska Budućnost na penale.
Filipović je kombinacija trenera i sportskog radnika. Profil sportskog radnika i trenera pedagoga kakvi su nekada radili u klubovima. Što je prava rijetkost sresti u današnjem nogometu. Džentlmen, nenametljiv, zahvalan sagovornik. Premda je na pragu osamdesete memorija doseže do ranih pedesetih godina…
Sjeća se Nikola plasmana Rijeke u prvu jugoslovensku ligu i dočeka na stanici. Pamti brojne utakmice. S posebnim poštovanjem govori o Milanu Blaževiću i Ivici Smolčiću, “utemeljiteljima” popularne “Kvarnerske rivijere”.
Sjeća se trenutka, kada je kao dvadeset i prvi dječak na centru, a biralo se njih dvadeset klinaca, upao u Rijekine pionire.
Pričao je o debiju za prvi tim Rijeke, tamo šezdeset i neke.. protiv Sarajeva…
“Stojan Osojnak bio je trener. A Sarajevo je imalo strašan tim. Igrali su: Ferhatović, Fazlagić, Biogradlić, Musemić, Muzurović, Prodanović… Sve vrhunski igrači. Završilo je 1:1. Kako je Hase Ferhatović u ono vrijeme bio najbolji igrač, trener je rekao da ja, prije nego lopta krene ka Hasetu budem ispred, a Brnjac iza njega. Tako smo ga željeli zaustaviti. Nažalost, u jednom duelu Brnjac mu je slomio nogu. Strašno je to bilo-” prisjeća se Filipović.
Jednog je bh.igrača, a kasnije i trenera Rijeke posebno izdvojio.
” Ilijas Pašić. Bio je jako dobar čovjek. Veliki Igrač, a kao trener genij! Pazite, on je kao vrstan igrač, napadač težio da se što prije dođe do gola. Čudilo me da takav znalac “preskače” igru, ali sam shvatio zašto. Želio je da se što prije dođe u gol šansu. A to je teže, sporije ako lopta ide od golmana do beka, pa veznog i tako to ide sporo. Pašić je forsirao bržu igru. Itekako je to imalo smisla”-smatra Filipović.
U pedesetak minuta prošli smo brojne teme. Nikola je kratko bio trener seniorskog tima. U najgore vrijeme. Kada su igrači štrajkali zbog besparice, rezultata nije bilo, na vruću trenersku klupu nitko nije želio. Kao vojnik kluba prihvatio je da, i kao privremeno rješenje, vodi prvi tim. Vjerovatno je trener s najkraćim stažom u povijesti Rijeke.
Premda je bilo prirodno, a nakon što je lansirao desetak darovitih igrača, koji će brzo potpisati profi ugovore, da baš on bude dugoročno rješenje za seniorski tim, klub je angažirao Željka Mudrovčića. I dodatno podgrijao sumnje navijača u opstanak na prvoligaškoj sceni. Nije se, za širi nogometni puk, anonimni Mudrovčić dugo zadržao na klupi.
Filipović je nastavio s jednakim žarom raditi u omladinskoj školi Rijeke. Kasnije će se obitelji preseliti u Italiju. Sve do mirovine radio je u Breši i Gavardu.
Ponosan je na sina Dadu, koji završava za profi licencu. Napravio je dobar uspjeh na Malti. I
Dado je bio izniman talent, ali otac Nikola držao se po strani. Iako je mogao intervenirati kod svojih kolega, nije želio da ga se forsira. Oslobodio ga pritiska.
Razgovor s Papetom nije mogao proteći bez čuvenog omladinskog finala na Marakani.
“Imali smo težak put do finala. Partizan, Vardar, Olimpija… Sve jake momčadi. U finalu smo trebali dobiti. U regularnon dijelu naš Tadija (Dragan Tadić, op.a.) imao je čistu šansu. Iz koje on pogađa, jer je imao taj udarac “otvorenom” nogom. Tako je postizao golove. Nažalost, na Marakani nije pogodio ni iz penala, a bio je odličan na toj utakmici. Da je bio bolji teren, a ne blatnjav, mi bi smo osvojili Kup. Žao mi je što nismo slavili, iako je nekoliko igrača isto ljeto potpisalo prve profesionalne ugovore. I to mi je satisfakcija. Neki su napravili pristojne karijere, pojedini su uspješni kao treneri…
S Nikolom se moglo satima razgovarati o nogometu. U mirovini je, skokne do Kantride, Rujevice, Krimeje… Sa suprugom Arinkom, glavnim nosećim stubom u obitelji, uživa družiti se s Dadinom djecom Moris i Arneom.
Tokom jednosatnog druženja nismo čuli niti jednu ružnu riječ prema kolegama ili bilo kome. Nalazio je opravdanja i za nepravde, kojih je bilo na putu od igrača do trenera Rijeke. Nikola ne nudi senzacionalne izjave koje će “zapaliti” društvene mreže, što sam i znao kada sam ga pozvao na razgovor, ali njegovo razmišljanje, maniri, ophođenje podsjetilo me na trenere velikane iz sjene, poput Florijana Matekala, Zdenka Kobeščaka, Brace Bevande, Mome Radunovića, Radeta Matića, Dragutina Krizmanića, Mirsu Fazlagića, Stevana Vilotića, Mirka Jozića, Salema Halilhodžića, Muje Mujkića, Nenada Starovlaha, Mahmuta Kapidžića, Seje Pintola, Micana Kordića… Sve što je vrijedilo na jugoslovenskoj nogometnoj sceni prošlo je kroz ruke pomenutih trenera. Nikola Filipović je pripadao toj skupini trenera!
