Stadion Grbavica vjerovatno nikada nije izgledala sablasnije i praznije nego 5. aprila 1992. godine kada je trebala biti odigrana utakmica prvenstva Jugoslavije između Željezničara i Rada.
Na terenu igrači, stručni štabovi, sudije, oko terena osoblje zaduženo za organizaciju utakmice, a na tribinama nigdje nikoga…
”Bili smo u hotelu Bristol u karantinu, normalno se pripremali za utakmicu koja se trebala odigrati sutradan, nismo ni mogli pretpostaviti šta nas sutra čeka…”, kazao je za Sportske.ba, proslavljeni as sarajevskih Plavih, Jasmin Hurić.
Na dan utakmice niko od igrača nije mogao pretpostaviti ono što će ih zadesiti. Sve se činilo normalnim do zagrijavanja kada su se čuli prvi pucnji u Policijskoj akademiji na Vracama.
”Sutradan smo prošli postavljene barikade na ulicama, mislili smo da će utakmica biti odigrana, ekipa Rada je također doputovala da odigra utakmicu, bez obzira što su im agresori govorili na barikadama na ulazu u Sarajevo da džaba dolaze, izašli smo na teren zajedno sa trenerom Milanom Ribarom i njegovim pomoćnikom Nenadom Starovlahom, sudijama, a odjednom je počelo da se puca. Meci su sijevali sa svih strana, iz zraka, sa tranzita, jedva smo izvukli živu glavu…”, otkrio je Hurić koji je danas trener u ŠF Atletiko.
Na sreću sve se završilo bez tragičnih posljedica, fudbaleri Željezničara su otputovali svojim kućama, dok su gosti iz Beograda bez problema prebačeni na sarajevski aerodrom.
Danas, 25 godina kasnije, stadion Grbavica izgleda nikad ljepše, ”oporavak” od napada agresorske ruke je bio spor i postepen, ali učinkovit. Navijači Željezničara su dobili ono za čim su žudili godinama…
(A.Č./Sportske.ba)