Piše: Mladen BOŠNJAK
Teško mi je austrijskom kolegi, jednom od tamošnjih vodećih sportskih novinara, pojasniti da je kod nas među smijenjenim trenerima i šef struke jesenskog prvaka. Gotovo nemoguće je bilo kao argument potegnuti činjenicu da je izgubio dva gradska derbija, da nije igrao atraktivno, da je primjetna stagnacija u odnosu na prethodnu sezonu… Džaba, čovjek se ne može načuditi, uz jedva čujnu primjedbu da smo mi pomalo čudan narod.
Zapravo je kolega u pravu: Zbog čega je smjenjen Husref Musemić?! To je danas manje važno, ponajprije iz razloga što to neće opominjuće djelovati na šizofrenu naviku svih uprava sportskih klubova u Bosni i Hercegovini da se poigravaju, kako uobičajeno kažemo, s legendama. Zamislite seoskog đilkoša koji u tmurnoj biografiji kao najsvjetliju točku postavlja činjenicu da je smijenio npr. Sušića, Sliškovića, Musemića, Karačića, Višnjevca, Džidića i niz istaknutih nogometnih učitelja.
Husref Musemić bio je trener Sarajeva u pet navrata. I, ako je imalo dostojanstven, to bi bilo – to! Protekle angažmane i otkaze možemo podvesti pod beskrajnu ljubav jednog sjajnog igrača prema svom klubu, koji puno znači, kako sam reče, i cijeloj njegovoj obitelji. Ali, ako Musemić u nekoj perspektivi ponovno sebe vidi na klupi Sarajeva, može se slobodno reći da srlja ka samoponižavanju, ka eroziji teško stečenog trenerskog ugleda. Može mu čaršija prigovarati da i nije baš neki stručnjak, da mu je lako osvajati trofeje s jakom momčadi, da je „težak ko čo'ek“, ali povijest Sarajeva će biti dobrano popunjena igračkim i trenerskim doprinosom Musemića mlađeg.
Svejedno, on mora zaboraviti na klupu Sarajeva, mora zaklopiti jedno turbulentno poglavlje, i pomiriti se s načinom svojeg odlaska iz kluba kojemu je dao sve. Mora dignuti glavu i onako penzionerski komentirati događaje na Koševu, mora u svom neraspoloženju naći mrvicu dostojanstva, mora se visoko izdignuti iznad onih koji mu cijelog trenerskog vijeka sapunaju dasku.
Svi mi razumijemo bezgraničnu, i veoma često iracionalnu, ljubav prema klubu, ali nismo sigurni prepoznaje li Musemić tu tanku nit koja razgraničava tu ljubav od samoponižavanja, od groteske koja obično čeka na kraju svake neracionalne ljubavi.
Možda još da konkurira za mjesto selektora Bosne i Hercegovine, ali i tamo ga čekaju „vuci i hajduci“, čeka ga „gajba čivija“ i malo žešći majstori zakulisne scene negoli su oni na Koševu.
Da, smi mi razumijemo, ali džaba, austrijski kolega ništa ne konta.