Piše: Ismet Turšić
Za sve pojave u našem fudbalu ima barem po jedan stih a najčešće i čitava pjesma pa i album jer loptanje nam je, baš kao i muzika, puno ljubavi ali one najgore, nesretne. Moja omiljena grupa je danas pomalo zaboravljeno Zabranjeno pušenje koje, u vrijeme Buba, Jala i lošeg ukusa, tavore u nekoj muzičkoj zona ligi.
Naslov ove kolumne je mogao lako biti ”Bos ili hadžija” ili možda čak i ”Anarhija all over Baščaršija” ali izgleda da su glavešine u Izvršnom ali ne i izvrsnom odboru našle ”amortizer” za raju te da čekaju da još par detalja dođe na svoje mjesto pa da to ozvaniče. Dakle, sve su naznake da će na mjesto selektora ”Princ sa Neretve”, Dušan Bajević.
Ponavljam, još uvijek je nepotvrđeno ali legendarni Mostarac koji je prije par dana proslavio 71. rođendan, je definitivno blizu klupe Jedne i Jedine. Dvije stvari me brinu sa ovim izborom. Prva i najbitnija je zdravlje gospodina Bajevića. Iz više izvora čujem da nije baš u top formi što i ne čudi s obzirom na njegove godine i na stresni život fudbalskog radnika. Da li će imati snage da iznese ove dvije tako važne utakmice? Da je puste sreće bilo pa da se njegovo cijenjeno ime spominjalo prije deset-petnaest godina, mislim da ne bi morali čekati 2014. da odemo na neko veliko takmičenje. Danas je situacija drugačija. Duško je definitivno još uvijek veliki znalac ali nisam siguran se da je on to što nam treba u ovom trenutku. Nadam se da sam u krivu i da nećemo doživjeti da se nakon neuspješnog play off-a, baš kao i Halid, odveze u brda i da odozgo gleda kako svjetli grad te da osjeti da je vrijeme da neko drugi bude Halid mjesto Halida. Druga stvar koja me brine je Ognjen Vranješ. Nekadašnji stoper reprezentacije, sadašnji problem AEK-a, san tattoo-majstora i noćna mora pojedinih turbofolk pjevaljki je ove sezone upisao osam nastupa u trinaest kola.
Svi koji iole prate karijeru Dušana Bajevića znaju koliki je trag ostavio upravo u AEK-u i sigurno da je upoznat sa Ognjenovim igračkim kvalitetima. Isto tako svi znaju storiju o ovom krajnje neozbiljnom stoperu koji je mogao i trebao napraviti mnogo više da se nije transformirao u glavnog lika pjesme o Gigi Bosniću, koji je krajem osamdesetih dozivio u glavi neki kvar, prič’o o politici, za nacionalnu stvar. Ipak, polutajna je da ključni igrači reprezentacije ne bi imali Bog zna šta protiv da se vrati Ognjen Đujić, pardon, Vranješ, koji kao i moj omiljeni bend zna da ”dobre jarane para kupit’ ne može” i da je možda upravo zbog toga došao da se s njima pozdravi prije utakmice s Grčkom. Šta možemo očekivati? Čega se bojati? Da li će sada čovjek koji je uspio ostati ”neukaljan” zadnje tri decenije da padne u zamku poput Pišonje kojeg lukava Amila navuče na tanak led u Baladi o Pišonji i Zugi, i da na sebe preuzme odgovornost vraćanja istetoviranog turbofolk fucker-a u sveti dres?
U slučaju uspjeha, odnosno plasmana, ovaj tekst i sve ove pretpostavke će da izgledaju smješne a Princ s Neretve ce biti Bog što vozi mercedes ali šta ako ne uspije? Šta ako mu se ispriječi ”Mahala u magli” i dobijemo neki novi ”Zenica blues”? Da li će i on otići posramljen i sa jedinim logičnim pitanjem u glavi ”Zar za nas, stare ratnike, počasna salva da ne odjekne”?