Piše: Adnan Mujić

Sinoć, pod svjetlima Giuseppe Meazze, Inter je ponovo zakoračio tamo gdje pripada – u finale Lige prvaka.Od te noći u Madridu 2010. godine, Inter je prolazio kroz tišine, kroz zaborav, kroz potragu za identitetom koji nikada nije zaista nestao, samo je čekao da bude ponovo pronađen.Na tom putu, bilo je i svitanja – kao ono finale u Istanbulu 2023. godine protiv Manchester Cityja, kada je Inter, uprkos porazu, podsjetio Evropu da je još uvijek sposoban gledati velikima u oči. Bilo je to finale dostojno ponosa, i korak koji je najavio povratak.

Prošlo je trinaest godina od onog magičnog maja 2010. kada je jedan portugalski maestro, José Mourinho, donio Nerazzurrima treću zvjezdicu na evropskom nebu. Te noći u Madridu, Julio Cesar, Zanetti, Milito, Sneijder, Cambiasso i društvo ugravirali su svoja imena u vječnost.Jer kako ne pomisliti na Madrid 2010? Na suze Mourinha koje su bile iskrenije od bilo kojeg govora, na Milita koji je tu noć igrao za sve, na kapitena Zanettija koji je podigao trofej kao da podiže čitavu generaciju iz sna.
Sinoć, dok je stadion pjevao, dok su igrači slavili, navijačima Nerazzurria su pred očima prolazile slike – Milito u Madridu, kako diže ruke prema nebu. Mourinho, sam, nestaje u tunelu, suznih očiju. Zanetti, taj vječni kapiten, kako drži pehar…

Ili još dalje u vremenu – Sandro Mazzola, koji je šezdesetih s Interom osvajao Evropu dok je svijet još pokušavao shvatiti šta zapravo znači riječ “veličina”?

Mazzola i Herrera izgradili su ono što danas zovemo “La Grande Inter”.Taj Inter nije bio proizvod vremena – on je bio ispred njega.Sinoć, kao da su se ti svjetovi spojili. U svakom potezu Lautara Martineza, u nepokolebljivoj energiji Nicoloa Barelle, u mirnoći koju donosi Francesco Acerbi – moglo se osjetiti da ovaj Inter nije slučajan proizvod. On je nasljednik, baštinik, čuvar jedne duboke i ponosne linije postojanja.Finale čeka. Možda će pisati nova imena na peharu. Možda će nova djeca zavoljeti Inter kroz ovog Barellu, kroz ovog Dimarca, kroz ovog Lautara..