Razgovor: Haris Zilić
Uz veliki trud i dobar plan sve je moguće. Primjer toga nam dolazi i iz Hercegovine, a riječ je od mladoj Bojani Krešić (20).
Bojana živi u Stocu, studira kriminalistiku u Mostaru, a aktivna je odbojkašica HOK Čapljina. Tri grada i sve se stiže bez problema.
Svoj odbojkaši put je poečla u Stocu, zatim nastavila u Čapljini. Kao i svi mladi ljudi i sportisti u ovoj državi i Bojana ima svoje ambicije u daljoj karijeri, kako sportskoj, tako i obrazovnoj.
Kako sve stiže, koja je tajna uspjeha, ova mlada djevojka je govorila u intervju za portal Sportske.ba.
Dotakli smo se karijere, ambicija, ciljeva, sporta u Hercegovini…
Kako je počela Vaša odbojkaška priča?
– Trenirati sam počela sa 15 godina. Odbojka mi je uvijek bila najdraži sport, a to je bio i odličan način da iskoristim svoju visinu. Tadašnji treneri su bili Nenad Katičić i Ilija Falak (bivši odbojkaš Čapljine ). U početku je bio veliki odaziv, no nažalost kako su treninzi odmicali, smanjivao se i broj članova, te nedugo nakon toga klub je prestao sa radom. Ja sam u međuvremenu dobila poziv od Miloša Jelčića i evo, već 3 i po godine treniram i igram za Čapljinu. Smatram da je Čapljina odlična odskočna daska za sve one koji žele ostvariti zapaženiju karijeru.
Koliki je interes za odbojku na prostoru Hercegovine?
– Hercegovina postaje sve više aktivnija i popularnija što se tiče odbojke. Već sada ima dosta kvalitetnih klubova i igračica. Naravno, tu su i manji uzrasti. Sve više djece je zainteresiranije za odbojku. To su pretežno djevojčice, ali vjerujem da će ubuduće i muška odbojka naći mjesto u cijeloj toj priči.
Komentar na sezonu u Čapljini?
– Što se tiče sezone u Čapljini, nažalost, nismo se pokazale u najboljem svjetlu. To je moglo, a i moralo puno bolje ići. Ali naravno, u obzir treba uzeti da je pola prvoga tima 2004. godište i mlađe. Nemaju toliko iskustva sa utakmicama. Starije djevojke koje su prije igrale za Čapljinu odustale su od odbojke ili su prešle u druge klubove zbog fakultetskih obveza. Vjerujem da ćemo u sljedećoj sezoni pokazati da možemo parirati ostalima, te da ćemo ostvariti bolje rezultate.
Stolac se aktivirao na polju odbojke, možete nam približiti cijelu priču?
– Prije par mjeseci pokrenuta je škola odbojke za uzraste od 6-14 godina. Klub sada broji 30ak djevojčica koje treniraju 2 puta tjedno. To je minimalan broj treninga i treba se raditi na tome da dobiju još termina kroz tjedan. Trener je Nenad Katičić, a u radu mu pomažem i ja. Naravno, to mi je još jedna dodatna obveza, ali drago mi je ako na bilo koji način mogu pomoći. Mislim da će, ako ovako nastave trenirati i raditi, članovi kluba ostvariti jako dobre rezultate u budućnosti.
Odbojka, fakultet, putovanja iz grada u grad, gdje je tajna uspješne organizacije?
– Tu se nema baš nešto puno reći, ili hoćeš ili nećeš. Najbitnija je volja. U početku mi jest bilo teško, dok se nisam navikla na takav tempo, ali kada nešto stvarno želiš, sve se može stići.
Ambicije u daljoj karijeri?
– Trenutno mi je prioritet završiti fakultet. Mlada sam, vjerujem da će biti još prilika što se tiče odbojkaške karijere, moje je samo da treniram i radim kako bi ostvarila što bolje rezultate.
Kako ste održavali formu tokom izolacije?
– A bar je u današnje vrijeme lako snaći se. Možemo naći dosta kvalitetnih vježbi i planova treninga na internetu. Naravno, to opet nije onoliko treninga na koliko sam navikla, ali mislim da je najbitnije ostati fizički aktivan kako bi se što prije vratili u formu kada krenu klupski treninzi.
Šta je bitnije za jednog sportistu, u ovom slučaju kada je riječ o odbojci, psihička ili fizička sprema?
– Po meni, i psihička i fizička spremnost su jednako važne. Fizička pripremljenost je nužan preduslov za svakog sportaša, ali isto toliko je važna i psihička. Svaki sportaš koji je stvarno predan, sigurno prođe kroz stresno razdoblje. Svaki neuspjeh je nova lekcija, i baš tada i trebamo krenuti još jače. Ipak ako želimo nešto ozbiljnije sa svojom karijerom, uz uložen rad i trud, tu ode i puno emocija. S vremenom sam shvatila da smo sami sebi najveći treneri. Trebamo biti sigurni u ono što radimo i uspjeh je zagarantiran.
Kakva je budućnost sporta na području Stoca?
– Stolac je pun sportskih talenata, to je neupitno. Mislim da stolački sportaši ne dobivaju pažnje onoliko koliko bi trebali. Ali vjerujem da će se ubuduće poboljšati uslovi treniranja te da će Stolac dobiti još dosta uspješnih sportaša.
Imate li poseban ritual prije utakmice?
– Nemam neki poseban ritual. Bodrimo jedna drugu i prije i tokom utakmice, i mislim da je to najbitnije, timski rad i podrška.
Poruka za mlade sportiste?
– Reći ću ono što i svaki sportaš već zna, a to je da predan rad i trud donose rezultate. Ako smo sami sebi postavili određeni cilj, ne postoje nikakve prepreke. Trebamo se osloboditi straha od neuspjeha. Bitno je iz svega izvući lekciju i nešto pozitivno, jer ipak, na putu do uspjeha trebamo doživiti neuspjeh.