Razgovarao: Haris Zilić
Djevojke u sportskom novinarstvu nisu više “senzacija”. Danas to postaje sve češća pojava, kako u BiH, tako i u regiji.
Iz susjedne Hrvatske nam dolazi, mlada 24-godišnja Eva Grgić, novinarka 24sata.hr i djevojka koja je zaljubljena u sport, a u “pravoj vezi” je sa rukometom. Bila je voditeljica njemačke muške rukometne reprezentacije, također i hrvatske muške rukometne reprezentacije. Radila je sa svjetskim poznatim rukometnim imenima.
Eva je i aktivna rukometašica, članica je ŽRK Gorica, a pored rukometa, često je gost i na fudbalskim stadionima, kada su u pitanju poslovne obaveze.
Rođena je u Đakovu 1995. godine, trenutno je u Zagrebu, gdje se usavršava na polju sportskog novinarstva. Roditelji su joj porijeklom iz Hercegovine, tačnije iz Seonice pored Tomislavgrada.
Pored navedenih rukometnih aktivnosti, bila je PR nekoliko sportskih klubova, aktivna i u HNS-u… Sarađivala je i u dokumentarnom filmu “Vatreni” koji je izašao u maju, dva mjeseca prije nego je Hrvatska osvojila srebro na Mundijalu u Rusiji. To je dokumentarac o Francuskoj 1998. godine i Dalić ga je pokazao igračima pred put na SP da ih motivira.
U intervju za Sportske.ba, Eva nam je otkrila kako se našla u sportskom novinarstvu, koja joj je prva utakmica bila, kakvo je stanje u novinarstvu, ambicije…
Na startu, neizostavno pitanje. Gdje se rodila ljubav prema novinarstvu?
– Ljubav prema novinarstvu se rodila nenadano pred kraj srednje. Htjela sam fiziku studirati, bila prirodoslovno-matematička gimnazija, ali znala sam da imam smisla za pisanje, to su mi cijeli zivot govorili, a ja sam obožavala književnost. Onda sam odlučila spojiti sport koji sam zanemarila kao klinka i spojiti ga s ovim poslom, jer sam skužila da sam jako dinamična osoba koja ne može mirovati, a obožavam sportske događaje. Tako da sam ukomponirala sve segmente u životu koje volim.
Sve češća je pojava da djevojke “plivaju” u vodama sportskog novinarstva. Na kakve ste komentare nailazili?
– Komentara je uvijek bilo i bit će i pozitivnih i negativnih. Oni koji me bolje znaju nisu bili pretjerano iznenađeni ovim mojim profesionalnim putem, ali uvijek ima zlih jezika i nemoralnih ponuda. Vjerojatno bi sve išlo brže i lakše da sam na neke od njih pristala, ali na kraju dana mi je najbitnije mirno zaspati i ujutro se pogledati u ogledalo bez srama. Da je lako, nije, ali iz dana u dan upijaš nova iskustva, novo znanje, tražiš savjete kolega, upijaš kritike i iskorištavaš ih za svoj napredak. U svemu tome ipak je najbitnije ostati svoj i znati zašto ste se uopće krenuli baviti ovim poslom. Meni to nije bilo zbog toga da se ističem ja, već zbog toga da pomognem sportu bilo to u organizaciji, bilo u novinarstvu, PR-u… Potpuno nebitno.
Prvi intervju? Utakmica? Čega se generalno najviše sjećaš kada su tvoj počeci u pitanju?
– Prva je utakmica ‘poslovno’ bila ona Futsal Dinama u Karlovcu kada sam busom išla sama, neiskusna i uplašena. Nakon toga su se redali i intervjui s futsal igračima budući da sam se u tim krugovima kretala na početku svoje karijere. U svakom slučaju kada se prisjetim početaka mislim si ‘Kako si mogla pisati tako glupe rečenice’ haha, ali se sjetim i divnih ljudi, primarno mojih dragih članova Futsal Dinama koji su me prigrlili i učili. Mislim na Tomislava Bakovića koji me ondje i doveo, a potom i na sve druge koji su mi dozvolili da se istaknem u tom ‘muškom’ svijetu. Nakon te divne i duge epizode sve je bilo lakše. Sjećam se da sam se uvijek u početku bojala da moj izvještaj/komentar/intervju nije dovoljno dobar pa sam uvijek ispitivala iskusnije kolege i tako mic po mic mijenjala način pisanja, ali sam uvijek pokušala zadržati neki svoj stil, koji mi i sada neki predbace kao ‘kompliciraniji’, ali ga se ne želim odreći. On je moj potpis bez potpisa.
Kad bi sad mogli birati, s kojom svjetskom zvijezdom bi uradili intervju?
– Uh, ima ih puno, ali evo ovako da moram ovaj trenutak odabrati bio bi to Zvone Boban. Legendaran nogometaš, često više na marginama nego što bi trebao biti. Skok na milicajca, odlazak i odbijanje izravne suradnje u vrhu hrvatskog nogometa, ‘odrastanje na imotskom kamenu i zagrebačkom asfaltu’, ljubav prema Dinamu, iskustvo u FIFA-i, skromnost, povučenost, nogomet nekada i danas, politika u nogometu, publika nekada i danas… Smatra li se izdajom ili herojem domaćeg nogometa… Ima puno toga što bih htjela čuti iz njegovih usta.
Rukomet na prvom mjestu. Možeš nam malo približiti tu povezanost?
– Ah…rukomet na prvom mjestu… Hmm, da, nekako je to dosta logično i možda neka vrsta kako ja sebi ispunjavam svo vrijeme koje sam provela bez njega u mladosti kada sam mu se trebala više posvetiti. Đakovo je rukometni grad, ta je poveznica tako onda i neminovna, a nekako me uvijek privlačio kao sport pun kontakta, strasti, želje, brzine… Mislim da je pao na preniske grane i vjerojatno je ta moja ljubav prema njemu na neki način opet taj ‘hanzaplast’ kojim mu pokušavam barem malo pomoći. Da ga ljudi ne gledaju samo na početku godine (haha).
Da li postoji neka neostvarena želja na polju novinarstva?
– Puno je neostvarenih želja. Tek su mi 24 godine i tek sam počela, ali ambicije postoje i velike su. Svakako bih uvijek htjela biti na terenu, ne mogu se zamisliti niti za 20 godina zatvorena u redakciji ili nekom uredu, nebitno. Moving mora postojati! Tek sam zagrebala u novinarrstvo, puno se toga može promijeniti, vidjet ćemo što nosi vrijeme…
Ambicije u daljoj karijeri?
– Možda me karijera odvede u potpuno drugi smjer, samo se nadam da me neće odvesti dalje od sporta jer se istinski sretno i ispunjeno osjećam samo u tom segmentu.
Da li je bilo nekih anegdota na pressicama ili utakmicama?
– Anegdota? Hmm… Neka to ipak ostane neotkriveno.
Koliko si zadovoljna stanjem u regionalnom novinarstvu i kakvo je zapravo stanje danas u susjednoj Hrvatskoj?
– Stanje u regionalnom novinarstvu je ‘požutilo’ i to se jasno vidi i po feedbacku komentara i contentu koji se stvara. Jednostavno, novinari nude ono što čitatelji žele, a nažalost zbog napornog i brzog tempa i nekakvih krivih vrijednosti koje nam se stavljaju pod ‘must’ u životu, čitati i slušati duboke analize, bilo političke bilo sportske ili koje god, postaje nemoguće i nepoželjno na kraju napornog dana. Zato se prodaju instagramuše, zato se prodaju provale političara, krivo stavljanje maski, krive izjave i potezi. Jer na kraju dana ne trebate novi problem i filozofiju nego ‘lajticu’ da vam opusti mozak prije spavanja. Ne kažem da je kvalitetno novinarstvo izumrlo, ali je jako rijetko. O tome kako i zašto se sada ne isplati započeti jer nemamo toliko vremena.
Stadion, dvorana koju bi voljela posjetiti?
– Nakon što sam posjetila kölnsku Lanxess arenu koja je vjerojatno san za posjetu svakog ljubitelja rukometa, želja su dva nogmetna zdanja – San Siro i Anfield, ali kada ću dobiti tu priliku, ne znam. Nadam se uskoro.
Da li je politika previše umješana u današnji sport generalno?
– Previše je umješana. Definitivno.
Da li gajiš posebne simpatije prema nekom klubu?
– Da, da. Za mene otkad znam za sebe postoji samo jedan klub i to je Dinamo. Sve drugo mogu biti ‘simpatije’, ali jedini klub prema kojemu osjećam ljubav je maksimirski klub. Ta je ljubav krenula od tate, preko braće, a onda i dolaska u Zagreb i života u njemu. Dinamo nije stvar simpatiziranja s vremena na vrijeme, on nije ljubavnik, on je supružnik za zauvijek. I sa svim problemima koje klub ima, pravi dinamovac nikada ne može odustati od njega. Popet se na derutne tribine Maksimira miriše na dom i kada se zatresu pod skakanjem navijača ježi kožu od glave do pete. Nema kluba iznad Dinama. Barem za mene. Neće nikada niti biti. ‘Dinamo stvar odgoja’.
Neka poruka za djevojke u sportskom novinarstvu i mlade koji žele uploviti u ove vode?
– Zanemarite sve koji vam kažu da ne možete i da nemate tu što raditi. Imate itekako, ali to trebate dokazati radom i upornošću. Ne treba odustati na prvoj prepreci nego se samo naviknuti na savladanje prepreka kada se pojave, a bit će ih jako puno. I uvijek ono što mora ostati u glavi – nikada prodati sebe i svoja uvjerenja. Kompromis je normalan i potreban, ali ‘stand your ground’ jer u ovome poslu slabići nikad ne opstaju. Niti muški, niti ženski. Ovo je težak posao i mukotrpan rad koji vam na kraju dana pruži najljepši osmijeh na svijetu ako ste ga savjesno odradili.
Ko je Eva Grgić van tastature i novinarstva?
– Eva je obična cura iz predgrađa. Provincijalka, rekao bi Đ. B. (haha). Amaterska rukometašica, skitnica, klasična cura od 20 i kusur godina. Ne mislim da je moj život nešto drugačiji od ostalih. I da… Relativno friško imam ulogu tete moje najslađe Jane i predivnog Ante pa sam podosta okupirana time ili se barem trudim biti, iako smo razdvojeni većinu vremena oko 250 kilometara. Ali eto, to mi je trenutno najdraža titula koju imam. Teta Eva.
Za kraj, nekako nezaobilazno. Komentar na koronu?
– Samo neka prođe da se nastavi živjeti normalno. Svakako slušati upute Stožera, bolje ne riskirati, ali naravno, bitno je zdržati što normalniji život ili se naviknuti na ovo popularno ‘novo normalno’.