Razgovarao: Haris Zilić
HRK Grude dominira bh. rukometom posljednjih nekoliko sezona.
Ova rukometna priča u hercegovačkom gradiću počela je 2009. godine, a prvi veliki korak napravljen je 2013. godine, kada je ekipa koja je imala prosjek 15,16 godina, izborila plasman u PLBiH, a nakon toga kreće nevjerovatna serija, koja je okrunjena sa više od 100 mečeva u nizu bez poraza. Gruđanke u vitrinama imaju i pet titula prvakinja BiH, a sudeći prema trenutnoj situaciji izazvanoj koronavirusom, u Grude bi mogla i šesta titula (bili su lideri prije prekida sezone).
Upravo generacija iz 2013. godine može se smatrati za ekipu koja je udarila temelje šampionskim Grudama. Pomenuti tim sačinjavale su ove igračice: Valentin Trlin, Ana Pranjić, Antonija Kutleša, Josipa Braćić, Jana Leko , Chiara Rimac, Andrea Marić, Iva Leko, Ana Marija Vukoja, Josipa Mikulić, Željana Topić, Klara Mikulić, Andrea Brzica, Ana Nikić, Ana Kondža, Nikolina Marić, Tina Bandić, trenerica: Zlata Zubac. Predsjednik kluba bio je gospodin Zoran Trlin, a veliki doprinos su dali i Miro Palac, te pokojni Željko Mikulić.
Dio pomeutog tima bila je i tada 16-godišnja, Josipa Mikulić, kćerka pokojnog Željka Mikulića. Nažalost, Josipa je imala tri operacije koljena, zbog čega je morala napsutiti rukomet i rano okončati karijeru.
Josipa (23) je danas redvona studentica 4. godine Prehrambenog inženjerstva na APTF-u u Mostaru i istovremeno vanredna studentica 1. godine smjera Predškolskog odgoja na FPMOZ-u u Mostaru.
Pandemija koronavirusa je i ovu mladu Gruđanku primorala da bude kući i pridržava se svih uputa nadležnih, a ovo vrijeme iskoristili smo da se s Josipom prisjetimo početaka HŽRK Grude i te sjajne generacije iz 2013. godine.
“Oduvijek sam voljela rukomet i moja želja za treniranjem je sve više rasla. Prava prekretnica se desila kad mi je otac dao dopuštenje za upis. Pamtim to kao jedan od najsretnijih dana koji mi se dogodio. U HRK Grude sam došla 2008.godine,a klub tad još nije bio formiran kao takav, nego se osniva u kolovozu 2009.godine pod vodstvom predsjednika kluba Zorana Trlina. Jedan od utemeljitelja kluba i član upravnog odbora HŽRK Grude od 2010. godine do 2018. godine bio je moj pokojni otac Željko na kojeg sam zaista ponosna koliko je truda i srčanosti nesebično uložio za ovaj klub. Dao je ogroman doprinos stvaranju i razvoju kluba, stotine klupskih putovanja, ispisanih zapisnika, organiziranih priprema, utakmica, turnira…Porodica je kompas koji nas vodi. Ona nas inspirira da dosegnemo velike visine te nas tješi kada padnemo. Tada sam shvatila da moja porodica nije samo moj otac nego i cijeli moj klub”, rekla je Josipa na početku razgovora za Sportske.ba.
Grude krase rad, red, disciplina, a Zlata Zubac je jedna od najzaslužnijih za cijelu priču s juga naše zemlje.
“Naš slogan ”Do kraja zajedno” nismo ostavili samo na riječima. Mi živimo te riječi. To je klub u kojem su red, rad i disciplina, te uvijek vlada zajedništvo i borbenost. Na početku smo doživljavali poraze, ali porazi su samo kratka odmarališta za buduće pobjede. Neke bitke se moraju voditi više puta da bi se dobile i zato mladim ljudima su potrebni uzori, a ne kritičari. Tu posebno moram spomenuti našu trenericu Zlatu Zubac koja je u klub došla 2010. godine. Poučavala nas je da iz svake utakmice možemo nešto naučiti te da za nju nijedna utakmica nije izgubljena, ako smo za nju dali svoj maksimum. Ništa nije vrijedno našeg napora, ako nas to ne čini sretnima, a time i uspješnijima.”
Titula prvakinja u Prvoj ligi FBiH 2013. godine i danas se u Grudama prepričava s ponosom.
“Klub nam je osiguravao sve uvjete koje je tada mogao, te nikad nismo mogli razmišljati o nečem što nemamo, nego o tome što možemo učiniti s onim što smo imali. 2010.godine klub ulazi u 1. ligu FBiH te nakon 3 godine osvajamo naslov prvaka 1. lige FBiH i plasman u Premijer ligu BiH. Prosjek igračica tad je bio oko 15-ak godina. To je za nas ,zaista, bilo nešto najljepše i najbolje što smo do tad postigli te smo bili ponosni na cijeli naš klub, naše navijače i sve ljude koji su bili uz nas cijelo vrijeme. Bili smo tek tada potpuno svjesni svog uspjeha i uloženog truda koji je ,hvala Bogu ,urodio plodom.”
Povrede su Josipu udaljile od rukometnih parketa, ali i period u rukometu naučio je mnogim životnim stvarima.
“Trenerica bi nas uvijek podsjećala da ostanemo ponizni i svjesni svoje malenkosti, ali isto tako da cijenimo ono što smo postigli te da budemo ponosni na naš uspjeh kao jako mlade ekipe. Nažalost, zbog ozljeda koljena i tri operacije morala sam prekinuti svoju karijeru unazad četiri godine ,ali sam uvijek tu za klub. Naravno ,bilo je to teško odmah prihvatiti, ali sad barem imaju na tribinama navijača više. Klub je nastavio sve ove godine isto raditi i postizati vrhunske rezultate i vjerujem da će tako i ostati. Život živimo prema naprijed, ali ga razumijemo unazad. I sad kad pogledam unazad sedam godina od plasmana u Premijer ligu BiH, toliko je godina prošlo, a iza nas su prepreke koje smo morali proći da bi ostvarili cilj, odricanja koja smo morali progutati kako bi bili tu gdje jesmo,a ispred nas uspjeh. Postane ti jasno da nijednom uspjehu ne vodi ravna lijepa cesta nego upravo suprotno, grbava, puna prepreka, muke koja na cilju dočeka samo one najupornije.”
Klub je izgradio kao osobu, sitiče Josipa na kraju našeg razgovora.
“Ponosna sam što je dio mog djetinjstva iskorišten na kvalitetan način te što me klub izgradio prvenstveno kao osobu ,a onda kao igrača. Želim svu sreću curama i cijelom klubu i vjerujem da će zadržati svoje mjesto na ljestvici jer su to zaslužili.”