Razgovarao: Haris Zilić
Svaki planski i strpljiv rad dođe na naplatu, a najbolji primjer za tako nešto dolazi nam iz Mostara. Bivše prvakinje BiH, ekipa HŽRK Zrinjski, prije par sezona okrenula se radu s mlađim kategorijama, a te djevojčice lagano izrastaju u ozbiljne rukometašice, koje bi u sezonama ispred nas trebale vratiti stari sjaj Plemkinjama.
Sa klupe prvog tima diriguju dvije mlade trenerice Marijana Arapović i Tina Biokšić, a jedna od igračica koja je već postala ozbiljan kotač u mostarskoj ekipi je i 18-godišnja Lucija Vistorop. Popularna Luce dolazi iz rukometne porodice. Brat Filip je bivši igrač Zrinjskog, a danas član PPD Zagreba.
Lucija je krenula bratovim stopama, a da je velika budućnost Plemkinja i bh. rukometa, dokaz je i poziv u juniorsku reprezentaciju BiH, gdje se našla na širem spisku.
Sa ovom mladom Mostarkom smo obavili zanimljiv razgovor za Sportske.ba.
Opišite nam početke karijere?
– Prve rukometne korake napravila sam 2014. godine kod trenerice Ivane Mlakić. U školi cure su trenirale rukomet, pa sam i ja imala želju otići vidjeti kako to funkcioniše. Nije dugo trebalo da mi se svidi, s obzirom da mi je brat bio u rukometu. Nakon dvije godine, prešla sam u prvi tim gdje smo dobili novu trenericu, gdje je počela velika rukometna ljubav.
Koliko ste zadovoljni do sada postignutim?
– Do prošle sezone, nisam igrala toliko utakmica. Kada nas je prije dvije godine preuzeo i sadašnji trenerski par, trenerice Marijana i Tina, počela sam napredovati te samim time igrati više utakmica. U svakom slučaju do sada sam zadovolja sa radom i napretkom sebe, a i cijele ekipe.
Očekivanja u nastavku karijere, ambicije, ciljevi…?
– Klupska očekivanja su velika. Ciljamo na ono najveće, a to je Premijer liga. Smatram da nismo zaslužile da igramo u 1. Ligi Federacije BiH. Ja vjerujem da ja i moje cure možemo izboriti ulazak te se boriti sa premijerligaškim ekipama.
Koliko Vam znači činjenica da je i brat veoma uspješan rukometaš?
– Moj brat je moja najveća podrška, kao i ja njemu. Do sad sam htjela i prestati trenirati, ali je i on bio taj koji me je “gurao” da idem jače i bolje. Skupa treniramo kada imamo vremena, te sam mu jako zahvalna na svemu. Vjerujem da je olakšanje imati brata u istim vodama.
Sportski uzor?
– Nemam nekog sportskog uzora. Poštujem sve sportaše jer od svakog možemo izvući nešto dobro i nešto loše, te učiti na tuđim greškama.
Podrška na Vašem sportskom putu?
– Najveća moja podrška je moja porodica.
Neostvarena želja?
– Nemam neostvarenih želja.
Koliko Vam je značio poziv u reprezentaciju BiH?
– Poziv mi je dao dodatnog samopouzdanja, iako nisam pozvana na ponovno okupljanje, nastavljam raditi istim tempom.
Je li teško uskladiti rukomet i ostale obaveze?
– Nije, za svega ima vremena. Naravno, nekad ima neizostavnih obaveza pa se preskoči trening, ali sve se to nadoknadi.
Poruka za kraj?
– Pobjednici nikad ne odustaju, a oni koji odustaju nikad ne pobjeđuju. Nemojte nikad odustajati od svojih ciljeva.