Tokom igračke karijere, bivši as Prištine i Partizana, Zoran Batrović, sarađivao je sa mnogim poznatim stručnjacima, ali je Fuad Muzurović jedan od onih koji je na njega ostavio poseban utisak, dok su sarađivali u Prištini.
„Mnogo sam ga cijenio i kao čovjeka i kao stručnjaka. Sjećam se dogodovštine sa Fadiljom Vokrijem, veče uoči utakmice sa Olimpijom. Fuad se vratio kasno u hotel ‘Grand’, negdje oko 3 sata poslije ponoći i čim je ušao u hol, recepcioner mu je pogledom pokazao da se spusti dolje u bar. Fuad je sišao i zatekao urnebesnu scenu – Fadilj i ja spavamo za stolom. Zemljo, otvori se i progutaj me. Bukvalno sam na to pomislio. Bilo me strašno sramota. Čovjek nas je probudio i obratio nam se najnormalnijim tonom ‘momci, hoćete li da vam donesem nešto za doručak'”, pričao je Batrović.
Sutradan, Olimpija povede sa 1:0, a Batrović gleda samo u Muzurovića.
„Grizla me savjest, zašto da izgubimo zbog našeg nestašluka. Bio sam spreman da izginem na terenu, samo da se iskupim i opravdam pred tim čovjekom. I namjesti se u finišu meča, ja izjednačim, a Vokri postigne pobjedonosni gol. Ne mogu da vam opišem koliko sam bio sretan. To mi je jedna od najdražih pobjeda u karijeri“, prisjetio se Batrović.
Bili su to slavni dani prištinskog fudbala, a na klupi su se smjenjivala renomirana trenerska imena.
„Ode Đora, dođe Ćiro Blažević. Pravo iz Švajcarske. A znate i sami šta je Ćiro u to vrijeme značio u jugoslovenskom fudbalu. Pogotovo poslije titule sa Dinamom. Nevjerovatan motivator. Kod Đore trening dva i po sata, kod Ćire 40 minuta. Mi mislimo zagrijavanje, a on kaže ‘gotovo’. Svašta mu je padalo na pamet. Dijelio je karanfile publici prije utakmice, poklanjao satove sa Titovim likom, dovodio Terezu Kesoviju da izvede početni udarac… Navijači su ga voljeli više nego mene i Vokrija. Družio se sa mojim ocem, imali su gore na 13. spratu svoju rezidenciju. Našla se dva boema, tamo su im i ženske dolazile. Jednom sam ih zatekao na djelu, pa su me potjerali, kažu ‘hajde mali, bježi na spavanje'“, govorio je Batrović.
Batrović nije zakačio čuveno ”Šajberovo kolo” 1986. godine, kada je sedam od devet mečeva posljednje runde prvenstva bilo namješteni.
Posebno skandalozan bio je meč Priština – Čelik, u kome Batrović nije igrao.
“Bio sam u vojsci. Ali sam zato igrao onu utakmicu protiv Sarajeva, kada je Murići slomio nogu Bobanu Božoviću. Sezonu prije toga je bilo ‘dva za dva’. Vokri i ja nismo putovali na Koševo, jer se znalo da Sarajevo dobija utakmicu. Oni nas uhvate i napune nam mrežu. Nekorektno. Ne sjećam se tačno, 5:1 ili 6:1, tako nešto. E zato je poslije u Prištini bilo na nož“, otkrio je Zoran Batrović čudna dešavanja sa utakmice Priština – Sarajevo iz osamdesetih godina prošlog vijeka.