Iako je rođen na Baščaršiji, 72-godišnji Slobodan Janjuš je odrastao na Grbavici. Otac Vojo, koji je bio vojno lice, dobio je stan na Grbavici, gdje se porodica Janjuš preselila: “Znam da sam rođen u srcu Baščaršije, ali moja sjećanja na djetinjstvo vezana su isključivo za Grbavicu.”

Čobo priča: “Od sedme godine znam samo za loptu. Na Grbavici sam igrao za raju, svaka je ulica imala svoj tim. Naš se zvao ‘jug’, ne znam ni sam zbog čega. Interesantno je da sam uvijek bio golman, nije bilo šansi da igram neku drugu poziciju. Znam da su mi svi govorili da odem u Želju da počnem trenirati, a ja sam nekako bio neodlučan. Sve do jednog dana…”

Na terenima gdje je Čobina raja igrala lopte, pojavio se odnekud Boško Janković. Hvalio se, sav važan, da je putovao sa Željom na nekakav turnir i mali Slobodan je s radoznalošću slušao priču i zamišljao: “Kako bi bilo lijepo da i on negdje ode na put”, i još da se druži s rajom. Čobo se u tom trenutku upitao “Zašto i ja ne bih otišao negdje s rajom na putovanje da mi bude lijepo?”

Trener Fadil Požegija me pustio da branim

Donosi odluku i skuplja hrabrost da posjeti trening Plavih na Grbavici. Krenuo je među pionire. Sjeća se kako je izgledao prvi dolazak u “Dolinu ćupova”.

“Ja na treningu, kad ono fali golman. Pitam trenera Fadila Požegiju da branim i on mi odgovara potvrdno. Bio sam sretan i uzbuđen. Sjećam se da sam nakon treninga bio prljav, pocijepan i garderoba je visila na meni. Kada sam se pojavio na kućnim vratima, otac me je istukao. Vrištao je na mene zbog čega sam otišao trenirati fudbal, a nisam u školi. Za moje roditelje je knjiga bila najvažnija, ma kakav fudbal…”

Nakon prvih treninga sa pionirima, krenuo je Janjušev meteorski uspon do juniora. Bio je ubjedljivo najmlađi u selekciji, ali se ravnopravno nosio sa daleko starijim igračima. Vjerovao je u sebe, marljivo je trenirao i zbog toga je vrlo brzo dobio nagradu za uloženi trud – sa nepunih 15 godina, pokojni Milan Ribar, tada trener Želje, u prijateljskoj utakmici sa tuzlanskom Slobodom na Grbavici, posljednjih pola sata kod rezultata 3:0, na teren šalje golobradog dječaka Čobu Janjuša.

“Eh, kakav je to dan bio… Najsretniji u mojoj karijeri. Igrao sam zajedno sa Smajlovićem, Osimom, Kulovićem… Samo sam razmišljao kako ću se baciti i napraviti paradu. Želio sam da me upamte po nečemu atraktivnom i uspio sam. Od sreće, tih dana sam slabo spavao. Bio sam veoma uzbuđen. Išao sam, ali bukvalno, iza Osima, Smajlovića i Ćike Radovića samo da ih dodirnem jer su to bile Željine legende, moji uzori…”

Prvi službeni nastup, Janjuš je imao protiv Dinama u Zagrebu. Željo pobjeđuje Modre 1:0, a Janjuš biva igrač utakmice. Zvijezda je rođena. Čvrsto je prigrabio dres prvotimca i nikada ga više nije želio ispustiti. Svi su iznenađeni čudom s Grbavice, dječakom koji sa 20 godina briljira među stativama. U sezoni 1971/72. ulazi u historiju jugoslovenskog fudbala kao golman sa najmanje primljenih golova u sezoni – svega 20. Od toga, 14 u jesenjem, a svega šest u proljetnom dijelu sezone. Sportski magazin “Tempo” proglašava ga golmanom sezone.

“Želio sam da budem kao Enver Marić! On je bio moj uzor, golman i osoba kojoj sam se divio. Bili smo slične građe, imali smo sličan golmanski stil. Često sam ga kopirao, a bio sam mu rezerva u mladoj reprezentaciji Jugoslavije. Gledao sam ga na treninzima kako radi, a onda bih se vratio u Želju i ponavljao ono što sam vidio kod njega. Čovječe, Mara je najbolji na svijetu, niko nije bio kao on, niko! Bio je veliki golman i ljudina. Sretan sam što se čujemo i što me cijeni i radujem se kao malo dijete svaki put kada me pohvali, čak i sada u 55. godini.”

Čobo je rođeni buntovnik, ‘enfant terrible’ svog vremena, nije podnosio kritike, a posebno je bio osjetljiv na trenere koji su na njemu gradili autoritet ili trenirali strogoću.

Janjuš govori: “Nakon što smo uzeli titulu prvaka 1972. godine, zakuhao sam sa Milanom Ribarom. Zašto? E, baš ne znam tačno, valjda sam bio previše otresit. Nisam se pretvarao, nisam mu podilazio, bio sam realan i svakome sam govorio u oči šta god mislim. Ribar to nije trpio i nastaju problemi između nas dvojice.”

Suspenzija, i to u trajanju od šest mjeseci, bila je prva Ribarova odluka. Čobo nije mario. Bio je relativno miran. Ili je možda folirao. Danas kada govori, ističe da su ga na gol vratili navijači.

“Ne možeš, bolan ne bio, da prevariš navijače. Mene je publika vraćala na gol. Hvala njima, uvijek su bili uz mene. I kada sam ratovao protiv Ribara. Uvijek sam branio za navijače jer se zbog njih i igra fudbal. Pokojni Ribar nije trpio zvijezde, a ja sam se dizao, bio sam omiljen. Mislio je da će mi slava udariti u glavu i misli ‘idem ja Čobu ohladiti’. Ali ne možeš tako razmišljati jer sam ja bio puno veći mangup od svih ostalih!”

Milan Ribar je provocirao sve redom

Kaže da ga je trener provocirao zbog ponašanja, već tada izgrađenog stila, načina odijevanja… Čobo danas kaže da su svi bili ljubomorni na njega. Na gol ga, kaže, nakon šestomjesečne pauze, vraćaju navijači i to na meču Velež – Željo 1973. godine u Mostaru. Željo je igrao sa drugom ekipom. Dobio je 1:0, a strijelac jedinog gola bio je Tarik Hodžić. Čobo je sve oduševio, niko mu nije mogao dati gol, u izvještaju nakon utakmice – desetka!

“Ma, bio je Milan Ribar izuzetan trener i dobar čovjek, ali je radio, to sam kasnije shvatio, sve da bi bio dobar golman i kvalitetan čovjek. Provocirao je sve, Bukala, Piketa Mujkića, Spreču, samo mu niko nije smio uzvratiti…niko osim mene. Ali eto, mene Ribar suspenduje, a Vujadin Boškov me pozove u reprezentaciju. Eto, sad mi ti kaži je li to normalno… Nekima je smetalo što sam nakon utakmice, kad bi neki moji saigrači išli političarima, ja išao radnicima u Centrotransovoj garaži da s njima pijem kafu, onako prljavi i nikakvi, ali znam da me oni vole iskreno.”

Za reprezentaciju je branio svega sedam puta. Nestašni duh je ‘kriv’ što nema barem 50 nastupa. Imao je kvalitet, ali kako je govorio nekada savezni kapiten Miljan Miljanić: “Branit će tri, četiri utakmice, a onda će da poludi.”

Razlaz sa Željezničarom bio je bolan. Desio se 1976. godine. Razlog u jednu ruku banalan, a u drugu logičan i opravdan. Nakon osvajanje titule i odlaska Katalinskog, Spreče, Bukala, Hadžiabdića i ostalih vedeta Plavih s Grbavice, Željo je igrao slabo. Nisu dovedene adekvatne zamjene pa se to osjetilo na rezultatu. Na Grbavici je Željezničar dočekao OFK Beograd…

Čobo kaže: “Do 87. minute bio sam najbolji na terenu, a teren užasno blatnjav, loš za igru. Nekoliko sam puta spašavao čist gol, a onda je Jovišević iz OFK-a, sa nekih 16-17 metara, traljavo šutirao, lopta se odbila od jednu brazdu i ušla u gol. Izgubili smo 3:2. Ja sam optužen da sam prodao utakmicu. Zamisli, ja prodao Želju?! Imao sam ugovor sa klubom, ali sam, ljut kao nikad u životu, odlučio da odem. Za mene nije bilo budućnosti na Grbavici…tužno, ali istinito.”

Svilar očajan, u Vojvodinu dolazi Janjuš

Vojvodina mu se raduje. Dolazi Čobo Janjuš, a trener Stanković je oduševljen. Novi Sad je na nogama. Reprezentativac Ratko Svilar očajan. Hoće li zadržati ‘jedinicu’, pitanje je sad!

“Trener Stanković me volio kao sina. Bio sam odličan. Rekao sam Svilaru da mu jedno vrijeme mogu biti zamjena, ali onda uzimam dres sa brojem jedan i nema priče. Krenule su provokacije, nekima se nije sviđalo da budem u prvom planu. Ivica Brzić me je provocirao na svakom koraku, a nakon jednog treninga sam mu sasuo sve u lice i otišao u svlačionicu. Želio sam nazad u Sarajevo. Zvao me je Hajduk, Budimčević se bio povrijedio ili je bio bolestan, ne znam tačno. Ali Vojvodina hoće da me uništi. Puštaju me samo u 2. ligu i odjednom se pojavi Radnički iz Pirota. Meni se ne ide i odlučim da ih odbijem velikom cifrom. ‘Lupim’ 150 hiljada maraka, a oni pristanu. Šta ću sad?! Prihvatim ponudu i ostanem jednu sezonu. Bio sam najbolji golman kompletne 2. lige, istočne i zapadne grupe.”

Zamisli jacinu ovog sastanka . Slobodan Janjus ,Safet Susic i Davorin Popovic . pic.twitter.com/v9PI5GHOmP

— Misirlic_iz_republicke (@consigliere_76) January 11, 2021

Čobo će kazati da je sezona u Pirotu bila sjajna. Stabilizirao se kao ličnost. Imao je dovoljno vremena da razmišlja o životu, o greškama koje je pravio. Željo se ponovno javlja. Ivica Osim postaje trener. Janjuš uzima ispisnicu iz Pirota i kreće za Sarajevo. Željezničar je na turniru u Moskvi, a Čobo trenira na šljaci.

“Sretnem ti ja tako u gradu Zorana Mićanovića, on je tada nešto bio oko kluba, i kaže mi da je klub poslao faks igračima u Moskvi da se odluče jesu li za to da se Janjuš vrati. E, pa ne možemo tako i to mi je bio signal da odustanem od povratka u Želju. Naljutio sam se, otišao ponovno u Pirot da sredim ispisnicu, ali ovaj put kako bih potpisao za FK Sarajevo.”

Bila je to prvostepena senzacija, veliko iznenađenje, nešto što niko nije očekivao. Dijete Grbavice ide u rivalski tabor, među ‘neprijatelje’. Na prvom treningu, na pomoćnom terenu, Čobu je došlo vidjeti oko pet hiljada navijača. Trener Fuko Muzurović zove Janjuša na kafu nakon treninga i govori mu da će biti prvi golman.

“Nisam pristao. Rekao sam Fuki, kojeg sam uvijek cijenio, da ne mogu tek tako, da se prvo trebam dokazati. Imao sam konkurente u Handžiću i Đurkoviću. Brzo sam postao standardan, branio sam odlično. Te 1979. godine, Sarajevo je osvojilo jesenju titulu, a na kraju smo bili 2. na tabeli. Ostvarili smo plasman u Kup UEFA, a ja sam branio protiv Hamburger SV-a. Na Koševu su me jako cijenili, voljeli su me, ali moji duša i srce bili su na Grbavici.”

S Koševa je Janjuš otišao u Ljubljanu. Olimpija je bila naredna destinacija. Prije toga, ponovno je Osim nudio povratak u Želju, ali Čobo se odlučuje za Bežigrad. Priča o nevjerovatnom događaju.

“Vjeruj mi da je trener Olimpije Vukašin Višnjevac sedam dana spavao kod mene u stanu, dok nisam potpisao. Čovjek je došao sa torbom love i ne mrda. Šta ću, kad sam vidio kakva je situacija, odlučim se da potpišem za Olimpiju. Ali sam se prevario. Ostao sam šest mjeseci, a onda dođe pokojni Svetozar Vujović da me vrati u Sarajevo. Rekoh čovjeku da ne mogu tek tako, da moram vratiti pare koje su mi dali. Vujović isplati Olimpiju, ja u auto i nazad za Sarajevo. U Ljubljani mi je bilo lijepo, ali su bili suviše hladni za moj ukus. Nisam bio sretan pa sam otišao predsjedniku Zidaru i ‘opalio’ priču kako ne mogu da se uklopim, kako sam temperamentan i da su Slovenci hladni. Pustio me je i eto me opet na Koševu.”

Iz vojske se vraća Pape Sušić…

A Bordo tim 14. na tabeli, loše igraju. Janjuš se vraća, a iz vojske dolazi Pape Sušić. Na kraju sezone, Sarajevo zauzima 4. mjesto, a Čobo od SN revije dobija priznanje kao najbolje ocijenjeni igrač sezone. Stižu ponude Real Madrida i Juventusa, ali nikad nije otišao iz bivše države.

“Kada sam 1984. godine došao u Dinamo, tadašnji novinar Milivoj Nikolić iz Sportskih novosti mi je rekao da su moj odlazak u Real i Juventus ‘pokvarili’ neki ljudi iz Crvene zvezde. Ali nema veze, išao sam dalje. Dinamo je bio moja sljedeća stanica. Bio me je glas nestašnog dečka. Doveo me je Vlatko Marković, koji je brzo otišao, a naslijedio ga je Branko Zebec. Dinamo dobar, ali nema sreće. Nakon osvajanja titule i ere Ćire Blaževića i bijelog šala, nastupio je tmuran period.”

Brzo se Čobo zasitio Dinama pa je nakon svega šest mjeseci, drugi dio sezone odlučio provesti u Sutjesci iz Nikšića. Kakav kontrast – Sutjeska nakon Dinama i to sve u jednoj sezoni. Odradio je posao u Nikšiću, spasio klub ispadanja i 1987. godine je ponovno na mjestu rođenja – Grbavici. Priča s početka teksta.

“Obećao sam Osimu da ću doći. Već su otišli neki igrači, prošao je Videoton, a 1989. godine završavam karijeru. To je bila moja želja, da priču završim tamo gdje sam je počeo.”

Ostao je upamćen kao igrač s najviše odigranih vječitih derbija – 21. U karijeri je od novinskih izvještača zaradio ukupno 15 ‘desetki’ za svoje bravoruzne intervencije. Navijači Partizana ga i dan-danas pamte. Uvijek je blistao protiv ‘Crno-belih’.

Čobo je ostao upamćen po egu i impulsivnosti. Nije htio potvrditi da li je za opkladu preskakao (poput pantera) manja putnička vozila tipa ‘fiće’ i ‘VW-bube’. Proslavljeni šmeker, u aferama sa manje i više proslavljenim manekenkama, pjavačicama, misicama. Čovjek koji je volio život!

Veze sa stonoteniserkom Eržebet Palatinuš, kada je Janjuš igrao u Vojvodini, te pjevačicom Izvornikom Milošević, bile su pod lupom medija i javnosti, o čemu Čobo kaže:

“Bila je to velika ljubav sa Eržebet, oboje sportisti, ali smo kasnije shvatili da teško možemo opstati zajedno.”

Ni Miss svijeta 1980. godine, Marizel Lebron iz SAD-a, nije mogla odoljeti Čobinom šarmu.

“Bio sam u žiriju za izbor Miss Jugoslavije. Zove me Džavid Husić i pita me da dođem u Zagreb. Nakon izbora smo svi krenuli za Sarajevo. Naravno, ja sam se upoznao sa Miss svijeta, a Džavid Husić nije mogao vjerovati. Kada me je vidio kako sam je poljubio, samo je pitao ‘jesi li to i ovdje prste umiješao?'”

Sa Džavidom Husićem je bio veliki prijatelj. S novinarima je Čobo uvijek imao dobar odnos.

“Nikada se nisam ljutio na novinare. Šta god da su napisali o meni, koju god ocjenu da sam dobio. Eto, Džavid Husić je, kada se tek pokrenuo tabloid AS, zamolio mene da nešto napravimo, neku priču. Pitao je da li smije napisati da sam pobjegao kroz prozor hotela na Jahorini, a ja sam mu rekao da piše šta god hoće. Njemu je tada trebala pomoć, a ja sam bio opušten i nisam se nikada naljutio.”

Na Floridi sam upoznao ženu svog života…

Kraj karijere dočekao ga je nespremnog, iako je brzo pokrenuo vlastiti biznis. Otvorio je butik, ali je nedugo nakon toga otišao u Poreč, gdje ga zatiče rat. Razvodi se od supruge Vilme, s kojom ima kćerku Martinu i odlazi na Maltu, gdje ponovno staje na gol, ali kratko. Francuska nije bila njegova naredna destinacija… Čobo s gorčinom u glasu priča:

“Bio sam izbjeglica, pješke sam iz Italije prešao u Francusku. Bio sam kokuz, bez dinara. Sjećam se kada sam došao u Cannes, padala je jaka kiša, ja sa 300 maraka u džepu, a ne znam gdje ću da spavam… Užasni su to momenti, bio sam bukvalno na samom dnu! Primio me je Gordan Žigić-Žiga, bivši rukometaš u Cannesu, gdje sam živio osam mjeseci. Hvala mu, Žigi sam dužnik do kraja života. U to vrijeme, Pape Sušić je trenirao ekipu Cannesa, a ja sam redovno gledao njegove mečeve. Prešao sam u Njemačku, gdje mi je bilo fino. Radio sam neko vrijeme kao trener golmana, a stao sam na gol reprezentacije Bosne i Hercegovine kada su igrali Škoro, Meša, Tuce, Baljić, Marić… Zbog nemogućnosti da ostanem u Njemačkoj, odlučujem se da odem kod brata na Floridu. On je tamo živio, a meni je prvih nekoliko mjeseci bilo užasno. Htio sam da se vratim, ali brat mi nije dao.”

Jedan slučajan odlazak u striptiz bar na Floridi, zauvijek će, ispostavilo se, promjeniti život Slobodana Janjuša.

“Prišla mi je jedna dama i upitala me: ‘Je li gospodine, jeste li vi iz Jugoslavije?’. Odgovorio sam, ‘Znate, ja sam iz Bosne, iz Sarajeva’. To je bila Suzan, vlasnica bara, s kojom sam te noći ostao do četiri sata ujutro. Nikada se više nismo rastali, zaljubio sam se do ušiju. Nisam mogao ni slutiti da ću u 45. godini pronaći svog anđela, ženu svog života, zaštitnika i osobu koja je moj jedini iskreni prijatelj.”

Suzan je porijeklom iz Srbije, ali je u Americi, na Floridi i u Las Vegasu, razgranala biznis sa hotelima, barovima i restoranima. U Americi je Čobo pronašao svoj mir. Oduševljen je životom. Neko vrijeme trenirao je golmane u Tampa Bayu, ali ne zadugo. Družio se sa legendarnim Kolumbijcem Carlosom Valderamom, a sada uživa u miru.

(E. D./Sportske.ba)