Mato Neretljak, za razliku od recimo Džonija Štulića, nije morao samom sebi dati nadimak a imao ih je nekoliko i to veoma pohvalnih – od “Labuda” sa Save, koji je zbog gracioznosti pokreta i posavskog porijekla dobio od legendarnog kapitena Hrvatske Darija Srne, do “hrvatski Lusio”, po odličnom brazilskom reprezentativcu.
A krenuo je iz malog mjesta u Bosni i Hercegovini, tačnije iz posavskog gradića Orašja, preko Osijeka, Splita, stigao do Južne Koreje i Japana i tamo pobrao sve moguće fudbalske nagrade i priznanja.
Aktuelni trener Metalegea iz Jajca, jedini je stručnjak u Premijer ligi BiH koji obavlja i funkciju menadžera po uzoru na engleski Premijeršip, a uz kafu na banjalučkom Gradskom stadionu u prisustvu supruge Ankice, prisjetio se za MONDO svoje igračke karijere.
“Pola svijeta sam prošao kroz fudbal, ali i meni i mojoj porodici Seul je drugi dom, šest godina sam proveo u Suvon Bluvings, najviše sam trofeja osvojio i najviše sam mu dao. Izabran sam i za najboljeg odbrambenog igrača Azije, tamošnje lige, a i dan-danas sarađujem sa Južnom Korejom. Zastupam ih u ovom dijelu Evrope i moj dalji put vezan je za tu azijsku zemlju čim završim i dobijem pro licencu”, počeo je Neretljak razgovor za naš portal.
Nekoliko sezona je poslije koreanskog kluba nastupao za japanski Omija Ardiju.
“Bilo nam je dobro i u Japanu, odnosno Tokiju dvije godine, ali Koreja je nekako sličnija nama jer i kod njih postoji ‘kompenzacija’, može i da nema novca, kompenzovaćemo nešto, dok je u Japanu sve prema protokolu. Doduše i Japan je ‘moj’ jer mi se sin rodio tamo”.
I u “Zemlji izlaćeg sunca” je dizan u nebesa, ali posebno mjesto u njegovom srcu ima Hajduk i sam grad Split, koji nerijetko zna da bude i poprilično grub prema onima sa “strane”.
“To je sve istina, ali ne možeš narod prevariti. Ne moraš biti najbolji, ali ako igraš pošteno i daješ maksimum, odnosno ako si korektan, onda to ljudi cijene i poštuju. Pogotovo ako vas je rezultat pomazio, a mene srećom jeste. Osim toga, u svakom od klubova u Hrvatskoj sam u prvim mečevima postizao golove, pa sam bio od starta prihvaćen”.
Ipak, na “Poljudu” se kod “Torcide” morao malo više pomučiti.
“Split je zaista specifična sredina. Kažu da je to najljepši i najluđi grad na svijetu. Ja stvarno volim taj grad, imamo tamo kuću i dosta vremena provodimo. Splitska publika jako voli i razumije fudbal, ali tamo je jedino mjerilo ipak samo rezultat. Srećom, kad sam igrao u Hajduku, imali smo rezultate, došao sam i do reprezentacije Hrvatske. Hajduk je meni dao sve, dao sam i ja njemu i Splićani su me zavoljeli. Kad te splitska publika prihvati to je nešto najveće, to znači da si uspio”.
Tek u Hajduku je stekao status standardnog reprezentativca Hrvatske, iako je u “vatrene” pozvan i dok je igrao sa slavonski klub sa “Gradskog vrta”.
“Pozvan sam 2000. godine protiv Grčke u Varaždinu, tad su još igrali Davor Šuker, Robert Jarni, Goran Vlaović, konkurencija je bila ogromna, a ja sam dobio poziv kao najperspektiviniji U-21 reprezentativac kod Mirka Jozića. Jedini sam bio iz hrvatske lige, i to kao član Osijeka. Mislim da sam prvi postao reprezentativac poslije Šukera. Poslije sam prešao u Hajduk i brzo izborio standardno mjesto u nacionalnom timu kod selektora Ota Barića. Bio sam i na EURO 2004. u Portugalu kao jedini iz HNL-a”.
Nije dobio “ni minuta” da se predstavi na evropskom takmičenju, gdje su “kockasti” ispali u prvom krugu u konkurenciji Švajcarske (0:0), Francuske (2:2) i Engleske (2:4).
“U to vrijeme hrvatska selekcija je bila izuzetno jaka, svi igrači su nastupali u najjačim ligama Evrope i nije bilo lako uopšte se naći među najboljima, a meni je to pošlo za rukom. Tada su u odbrani igrali braća Niko i Robert Kovač, Igor Tudor, Josip Šimunić, Boris Živković… Sve fudbaleri koji su bili nosioci igre u svojim klubovima u ‘ligama petice'”.
U tom periodu bio je na korak od ostvarenja dječačkog sna – nastupanja u Bundesligi, ali nisu se kockice posložile zahvaljujući odluci čelnika Hajduka.
“Bio sam dogovorio prelazak u Hamburger, prošao ljekarske preglede, ali zbog spleta okolnosti splitski klub je odlučio da me vrati nazad i proda u Koreju. To je bila odluka kluba i nisam na to mogao da utičem”.
Barem je Nijemcima postigao jedini gol u kockastom dresu i to na “Poljudu” (1:2), što mu je donekle nadoknadilo neispunjeni san.
“Na tom meču FIlip Lam je prvi put nastupio u njemačkom dresu, tad sam igrao protiv Kevina Kuranjija, a mislim da je u napadu još igrao Fredi Bobić. Na kraju je trebalo da bude neriješeno, ali smo poraženi u sudijskoj nadoknadi pogotkom Karstena Ramelova”.
Potvrdno je odgovorio da je kao Hrvat iz Orašja uvijek imao potpuno ravnopravan tretman u odnosu na igrače rođene u Hrvatskoj.
“Morate znati jednu stvar: ‘Za hrvatsku reprezentaciju kad sam ja igrao, 75 ili 80 posto su činili Hrvati rođeni u BiH’. Hrvatska reprezentacija nikad ne bi opstala da nema igrača iz Bosne hrvatske nacionalnosti. Nisam nikad imao problema u svlačionici jer sam iz Orašja. Nikad me nisu etiketirali kao Bosanca već sam tretiran jednako. Isto važi i za reprezentaciju Srbije, je imala i ima dosta fudbalera iz BiH, poput Save Miloševića, odličnog igrača i čovjeka. BiH je zaista specifična zemlja”.
Dijelom zbog toga se vratio u Orašje, a zbog obećanja i date riječi predsjedniku Metalegea je došao da pomogne jajačkim “kraljevima” iako priznaje da je jedan od ciljeva povratak u Južnu Koreju.
“Ja sam u kontaktu sa ljudima iz Seula svakodnevno, nemam nikakav predugovor ili neku garanciju. Agencija koju predstavljam ne pokriva samo Koreju, već i Japan, Kinu, Katar, Ujedinjene Arapske Emirate i zaista je riječ o poprilično velikom tržištu. Meni jeste cilj da jednom krenem iz Koreje, ali ovdje sam došao zbog obećanja direktoru Metalegea, koji je za tri godine napravio čudo u BiH. Mi smo beskućnici, želimo da dobijemo teren u Jajcu i koliko imam informaciju do toga treba da dođe u skorije vrijeme. To bi bio najveći plus za sredinu, da djeca imaju gdje da treniraju i da imaju jednog premijerligaša. U Metalegeu se sve radi pošteno. Klub plaća poreze, doveo je mene i date su mi odriješene ruke. Ja sam doveo anonimne igrače jer nemamo toliko novca da dovedimo pojačanja u rangu Željezničara, Sarajeva, Zrinjskog ili Širokog Brijega, već se oslanjamo na mlade igrače. Naš moto je samo rad, a ne imena i prezimena”.
Neretljak smatra da će odluka o tituli šampiona BiH pasti u posljednjem kolu.
“Zrinjski je najbolje organizovan klub u državi. Smijenio je trenera (umjesto Vinka Marinovića na klupi je Ivica Barbarić), zašto mi to ne znamo, s moje strane za to nema logike, ali s njihove ne znam. Bodovna prednost je u prvom kolu počela da se topi, Željezničar se dobro pojačao i ima dobrog trenera, to kažem sa svog stajališta, Sarajevo je iskusan tim… Borba za titulu će se voditi do posljednjeg kola”.
Prema njegovim riječima, Metalege ima realne šanse da osigura opstanak u Premijer ligi BiH.
“Šanse za opstanak smo povećali pobjedama nad Olimpikom u posljednjem jesenjem kolu i sad trijumfom nad Širokim Brijegom u Banjaluci. Niko nije mogao da vjeruje da ćemo da pobijedimo ekipu sa ‘Pecare’, ali ima nas ‘budala’ koji vjerujemo u fudbal. Imamo osam bodova prednosti, ali još ima dugo da se igra. Sve ćemo napraviti da osiguramo nastup u eliti u sljedeće sezone”.
O Banjaluci, u kojoj “kraljevi” ovog proljeća igraju domaće utakmice, govorio je u superlativima.
“Moram da pohvalim sve ljude i zahvalim što su nam omogućili da igramo na ovom prelijepom stadionu i ovom još ljepšem gradu. Na prvoj utakmici protiv Širokog Brijega, Banjalučani su došli i navijali za nas. Nije ih bilo mnogo, ali vjerujem da će ih u drugom meču biti još više. Sretan sam što možemo da igramo na Gradskom stadionu. Naravno hvala veliko u Travniku, gdje smo igrali prvi dio sezone, ali u Bnajaluci su nam veće šanse da izborimo opstanak. Ovdje je naš domaćinski stadion i mi se ovdje osjećamo kao kod kuće”.