Piše: Indira Kučuk-Sorguč

Čovjek nikad ne zna šta je najbolje za njega.

Po povratku u Sarajevo, Džemaludin Mušović Muše se odmah stavio na dispoziciju Nogometnom savezu Bosne i Hercegovine i u tim poratnim godinama doprinio svojim utjecajem da se status naše reprezentacije unaprijedi i poboljša. U Savezu je proveo četiri godine, i 1998. je predložen za selektora, što je i prihvatio, i od tada kreću stihijski a zatim i sve učestaliji medijski ataci na njega osobno, jer nije pristajao da novinari sastavljaju tim i da selektor bude samo marioneta u rukama pojedinaca a, ustvari, dežurni krivac za sve što donose predstojeći odsudni momenti.

Vodio je Reprezentaciju BiH nepune dvije godine u prijelomnom periodu za Nogometni savez, kada je trebalo uozbiljiti unutrašnju organizaciju i postaviti kriterije i na terenu i u odnosu prema navijačima, medijima, protivnicima. Reprezentacija je trebala rukovodstvo koje će osigurati finansijske, administrativne i logističke uslove za rad, kako bi prvi tim sa selektorom i trenerima mogao razviti svoj program rada s punom serioznošću.

Nažalost, prvih nekoliko poslijeratnih godina nije bilo dovoljno da se izbruse sve poluge i da se učvrste svi šarafi ove nogometne lokomotive, koja Bosnu i Hercegovinu nije proslavila na travnatom terenu. Muše je ušao u ovu složenu zadaću s neospornim elanom i voljom da se složi vozna kompozicija od luksuznih vagona, koja će dolaziti na destinaciju na vrijeme u punom kapacitetu, ali na njegovu i nesreću svih koji su zdušno stavili ruku na dres s grbom BiH i ponosno navijali za svoju domovinu, to nije bilo moguće, jer  naša“pruga” očito nije mogla podnijeti ovoliki teret.

Mnogo je posla imao pred sobom, ali ni slutio nije da će svoje snage morati trošiti na nespretnu administraciju, medijske intervencije oko sastavljanja tima kao i neposluh igrača pored loših uvjeta za treniranje. I uz to je išlo nekoliko poraza kao po Marfijevom zakonu i sve je krenulo nizbrdo.

Muše nikad nije išao linijom manjeg otpora. Kada su bile pripreme, nije dozvoljavao igračima da se opuste na neprimjeren način, na šta su oni navikli ranije, tako da se stvarala tenzija koju su mediji dodatno podgrijavali. Do te mjere da je poslije pobjede Bh. reprezentacije nad Farskim otocima osvanuo maliciozni naslov u jednom listu: „Najcrnji dan u historiji bh. nogometa!”

I pobjedu su pojedini novinari kojima je selektor izmakao priliku da kroje reprezentativni sastav i na tome zarađuju, farbali u crno.

– Kad sam doživio da nakon toliko toga što sam uradio za Savez i učinio za Reprezentaciju oko ulaska BiH u FIFA-u i UEFA-u u toku same agresije na BiH, budem izložen brutalnom medijskom linču, ja sam mislio da je to smak svijeta za mene. Pod tim strahovitim pritiskom podnio sam ostavku na mjesto selektora Nogometne reprezentacije BiH riješen da je došlo vrijeme da se posvetim imanju u Faletićima i mirnom porodičnom životu. Ali, nije kako čovjek hoće nego kako Bog određuje. Kroz dva-tri dana dobijem ponudu od Kraljevskog kluba “Al Sadd” iz Katara. Sadašnji emir Katara Tamim vratio se sa studija u Engleskoj i preuzeo Klub. Neki moji igrači iz 1993./94. pričali su mu o meni i rekli da ja trebam preuzeti Klub. Nećkao sam se jer mi se više nije išlo iz Sarajeva. U tom predomišljanju nazove me Nusret Čančar, naš ambasador u Kataru, i kaže: “Muše, možeš izdržati godinu, makar na trepavici dubio!” I ja sam preuzeo Klub.

Bio je to njegov veliki “come back”. Kao da su se i ona najudaljenija zvijezda na nebu i svako zrnce pjenastog pustinjskog pijeska složili da Džemaludin Mušović zaslužuje blagorodne godine trofejima ovjenčane.

On je sa “Al Saddom” u toj sezoni osvojio i Prvenstvo i Kup, i sve selekcije Kluba su bile prve, najbolje u Kataru. U periodu od 1999. do 2007. sve što se moglo osvojiti trofeja i finansijski i sportski, on je kao prominentni evropski trenerski stručnjak osvojio. A mislio je nakon mučnog epiloga s Reprezentacijom BiH da je to najgori trenutak u njegovom životu i da više nema poriva da kreće iznova i pobijedi u još jednoj neizvjesnoj sportskoj avanturi.

Muše u Kataru

– Čovjek nikad ne zna šta je najbolje za njega. Radio sam sve na isti način, ništa nisam mijenjao godinama, ali neobjašnjivo, odjedanput počnu stizati rezultati. I kad smo osvojili zlatnu medalju na Azijskim igrama, Hamad bin Kalifa Al Thani, otac sadašnjeg emira Tamima, tadašnji katarski emir, dao mi je status kao da sam rođen u Kataru. Dobio sam posebne privilegije. Primili su me kao svog i osigurali mi specijalan tretman. Takvi primjeri su rijetki. Da sam ovo planirao danima, ne bih mogao ovako dobro isplanirati. Ti rezultati nakon nepriznatog rada u Reprezentaciji BiH su mi došli kao nagrada. Sve što sam zaradio, ustvari je zarađeno od Katara.

Neobično je i za katarske standarde da je jedan trener ostao duže od tri godine u kontinuitetu trenirajući njihove sportiste, što također govori o Mušetovoj ličnosti, njegovoj kulturi prilagodbe na novonastale okolnosti i umijeću da mirno i uporno provede svoje planove.

Džemaludin Mušović je bio i zlatni trener Katarske nogometne reprezentacije, koju je vodio od 2004. do 2007. godine, jer je sa svojim fudbalerima osvojio zlatnu medalju na Azijskim igrama i prvo mjesto u Zalivu, što je nemjerljiv uspjeh za jednu malu, do jučer amatersku, nogometnu zemlju. Međutim, sve je to neporecivo povezano s impresivnim novčanim ulaganjima Katara u sport.

Napravljen je grandiozni stadion u Dohi, izgrađeno je više desetaka terena, manjih stadiona kao i kompletna infrastruktura, kako bi Katar mogao postao zemlja u kojoj se odvijaju veliki sportski događaji. Bila je to platforma za dobijanje Svjetskog prvenstva 2022. godine i afirmaciju Katara kao napredne države.

A kako je, ustvari, Muše došao do ovih veličanstvenih rezultata koji su mu proslavili ime i u trenerskoj branši i vinuli na najviše deredže svjetskoga nogometa?

Kada je u sezoni 1999/2000. stigao u Kraljevski klub “Al Sadd”, sadašnji katarski vladar emir Tamim postao je predsjednik Kluba i u isto vrijeme ministar odbrane. Kako je već dobro upoznao mentalitet katarskih nogometaša i razvio uspješne modele treniranja, u toj sezoni kad je on bio predsjednik bili su najbolji u Prvenstvu i osvojili Kup, i sve su klupske selekcije osvojile prvo mjesto, tako da je Klub trijumfirao i šampionski duh je ponio sve od igrača i navijača do medija. Emir Tamim Al-Thani je zahvaljujući ovim uspjesima napredovao i došao za predsjednika Olimpijskog komiteta. Vrlo brzo su se desile promjene na katarskom tronu i emir Tamim je s te pozicije zvanično postao prijestolonasljednik, a kada mu je otac ustupio prijestolje, on je zavladao Katarom.

Azijske igre su najveće takmičenje u tom dijelu svijeta i zlatna medalja za Katar predstavljala je istinski podvig i možda najljepši dragulj u kruni Katarske monarhije.

– To finale je bilo fantastično. Pažnja tog dijela Azije, ali i cijelog svijeta, bila je usmjerena na našu utakmicu s Irakom, koji je imao odličnu ekipu. Katarski košarkaši i rukometaši su izgubili finale i sve nade su polagane u nas. To zlato nikada Katarani neće zaboraviti. Za njih je to bilo nešto ogromno. A uz to smo pobijedili i Oman i tako osvojili prvo mjesto u Zalivu. Prije mene Katarsku nogometnu reprezentaciju vodio je jedan francuski trener, koji nije razumio njihovu kulturu i navike i oni su počeli gubiti od trećerazrednih reprezentacija u Aziji. Ekipa je bila zapuštena, izgubila karakter, igrali su samo da igraju, bez želje da pobijede. Ja sam napravio promjene, a to sam mogao jer sam kroz godine rada s njima dobro upoznao mentalitet igrača. Ni rukovodstvo a ni ja nismo mislili da ću se zadržati tamo duže, jer su oni navikli da ne daju trenerima mnogo vremena da se adaptiraju i mijenjaju postavke, ali rezultati su govorili u prilog moga ostajanja. Oni me smatraju najuspješnijim trenerom svih vremena tamo i sjećaju se tog perioda, pogotovo što je sad sve drugačije.

Kada sam praktično dobio sva priznanja, ja više nisam imao motiv da ponovno potpisujem ugovore i radim po klubovima. Već sam napravio takvo ime i takvu reputaciju da je eventualno zbog jednog ugovora nisam htio proćerdati. Stizale su primamljive ponude iz Saudijske Arabije i Emirata, ali nisam htio tamo ići, jer sam u Kataru sve dobio. Pripao mi je stalni status savjetnika, sa svim privilegijama koje sam imao kad sam bio selektor Reprezentacije.

Bilo je to njegovih sedam “sitih” godina, kada je požnjeo sve što je godinama sijao, zaljevao i čuvao od raznih vjetrova, suša i štetočina. Uz njega je uvijek bila Suada, koja je poslije penzionisanja učila male balerine kako da dotaknu svoje parče baletnog neba i uživaju u umjetnosti na vrhovima prstiju. Kada je Muše zakoračio prvi put u zemlju blagodarnu naftom i zemnim plinom, nije morao proći period prilagođavanja sam, udaljen od familije. Ovoga puta svi su bili s njim, i Suada i Aida i Enes. Naša primabalerina s posebnim osjećajem govori o tom novom ushitu u njihovim životima:

– Veće traume sam imala u Kataru kad je bio trener nego prije. Djeci i meni je toliko bilo značajno da uspije u svojoj želji i naporu. Pogotovo nije bilo lahko Bosancu tamo. Arapi su imali kompleks najboljih. Brazilci su bili treneri svih glavnih klubova i Reprezentacije. Bio je to proces, skoro deset godina dokazivanja. Kad su ga pozvali da se vrati, ja sam tad znala da je on pobijedio! I mojoj sreći nije bilo kraja. Kad šetamo po Kataru i dan-danas se Katarani žele slikati s njim. Drago mi je bilo da je Muše uspio probiti tu santu leda, te dokazao da rad i znanje izvlače čovjeka iz inferiornog položaja.

Drugi bi možda pokušali nastaviti taj šampionski niz, vjerujući da se kolo sreće zavrtjelo i da će se nizati uspjesi na nogometnoj travnatoj šahovskoj ploči, on nije. A mogao je. Velika trenerska imena ne napuštaju arenu sa 62. godine, koliko je tada imao Muše. Oni rade sve dok ih se traži, ali on to nije htio. Smatrao je da je najbolje povući se kad si na vrhu i kad si dobio satisfakciju za sve što si u minulom periodu učinio. Istina je da malo ko zna otići kad treba. Ni sreću ne treba prečesto izazivati.

Katar je kruna Mušetove karijere. A kruni se nema šta dodavati.

(Napomena: Tekst preuzet iz djela “Suada i Muše – Fudbaler i balerina” uz dozvolu autorice Indire Kučuk-Sorguč. Fragmenti ovog djela će i ubuduće izlaziti na portalu Sportske.ba.)