Piše: Sinan Sinanović
Jedva čekam da se vratim kući. Da dođem u Sarajevo… Imam sve što mi treba. Paze me. Pojeo sam više napolitanki nego za cijelog života. I aspirina imam kamaru. Kako sam? Kako bih bio bez Sarajeva – dočekao nas je i ispratio ovim riječima Ivica Osim u svom austrijskom domu u Gracu.
Gdje dolaze samo doktor, zatim Sturmov “ekonom” Šimo. Kojeg je Osim doveo u Sturm, a on dočekao skoro penziju u klubu.
Ljubazna gospođa Asima i sin Selmir, živa enciklopedija, istančanih manira napravili su presedan. Ne primaju posjete, pogotovo ne novinare, ali su nam ljubazno otvorili vrata porodične kuće u mirnom kvartu Graca. U dnevnom boravku plazma, daljinski pri ruci i vijesti N1.
S Osimom bi se moglo pričati satima, danima… Bez pitanja, bez daha možete slušati nogometnog genija.
– Nećemo sad ništa snimati. Kad ovo stane s koronom biće valjda prilike- rekao je Osim. Pristao je da nas gospođa Osim fotografira.
Ni riječi o cirkusu u NSBiH. Kada nam je bilo najpotrebnije, kada su Savez i reprezentacija bili pod sankcijama Osim je “obijao pragove” po Cirihu, Niony, išao na noge političarima. Sve radi bolje budućnosti sporta i nogometa u BiH. Michael Platini i Aleksander Čeferin, bivši i sadašnji predsjednik UEFA-e, kada bi dolazili u BiH radovali su se sustsretu s Osimom. Nema dvojbe uživali smo simpatije uefinih autoriteta, onomad kada smo izborili plasman na Svjetsko prvenstvo 2014.godine u Brazilu. Jedino veliko takmičenje na kojem je BiH igrala. Nije išao u Brazil, ali je pustio suzu radosnicu nakon gola Vedada Ibiševića na čuvenoj brazilskoj Marakani u Rio da Janeiru.
Najviše zahvaljujući Osimu Savez je stao na noge, kada su na računu bili milioni eura, na scenu su stupili neki drugi. A njemu “dali” protokolarne ovlasti. Tek toliko da ga iskoriste zatreba li opet kod čelnika uefe i fife.
Posljednjih dana Bosna i Hercegovina, u svakom kutku svijeta, ali i susjedi pobunili su se, digli svoj glas zbog pokušaja da najveće nogometno ime svih vremena gurnu u stranu. Prošlo je na papiru, ali ne kod raje. A Osimu je važno šta misli raja. Običan čovjek. Titule ga nikad nisu zanimale, još manje pozicije i privilegije. Imati Ivicu Osima privilegija je i bogatstvo koje nema cijenu! Kada nas je Suljo Jugo, austrijski prijatelj Samira Muratovića, dovezao pred kuću Osimovih u mirnom kvartu, u prvi mah sam pomislio da Suljo ne zna put. Mislio sam i da je skrivena kamera.
Nisam mogao vjerovati da sam baš pred Osimovom kućom. Očekivao sam luksuzno zdanje, kapiju na dugme, blještavilo, koje krasi imanje malo boljeg političkog fićfirića u BiH, a zapravo, bila je to obična kuća. Kuća koja miriše dobrotom, skromnošću, gospodštinom. A u njoj živi, poživio nam još godinama, najbolji bh.trener svih vremena, najuspješniji Sturmov u klupskoj historiji, “ikona” Japana, Otac Željine porodice. Kojeg u Partizanu stavljaju uz bok Abdulaha Gegića, koji je “crnobele” šezdesetih doveo do finala Kupa šampiona. Jedan je od najuspješnijih selektora jugoslovenske reprezentacije, pod čijim su vodstvom “Plavi” igrali posljednje svjetsko prvenstvo 1990.u Italiji. U centralnom dijelu Graca Osimu su “dali” ulicu, a u Sarajevu ni lift nisu u stanju napraviti u zgradi u kojoj stanuje. Dok je “vijeka i svijeta” Ivica Osim za raju će biti počasni predsjednik, počasni građanin. Ne zbog privilegija već što tako treba biti. Naš Švabo!