Piše: Amir Neziri

Kao veliki zaljubljenik u rukomet, godinama sam maštao da prisustvujem rukometnoj utakmici u najjačim ligama svijeta. Ove nedjelje sam dočekao da ostvarim svoj san. Sa dvojicom prijatelja, nakon što smo uz dosta muke došli do ulaznica, zaputili smo se prema gradiću Wetzlar nadomak Gießena.

Bundesligas HSG Wetzlar je dočekao četvrtoplasirani TSV Hannover Burgdorf. Wetzlar je trenutno u zlatnoj sredini, na devetom mjestu. Klub je osnovan davne 1904. pod nazivom TSV Dutenhofen,a od 1992. igra pod ovim imenom.

Nakon dugo godina tavorenja po nižim njemačkim ligama od sezone 1998/1999 su članovi Bundeslige. Posebne zasluge za status stabilnog bundesligaša idu treneru Velimiru Petkoviću iz Gruda koji je od 1998. do 2004. sjedio na klupi ove ekipe. Vrijedi istaći još da je po mnogima najbolji rukometaš svih vremena Ivano Balić svoje posljednje dvije sezone u karijeri odigrao za HSG Wetzlar.

Mjesto od oko 50 000 stanovnika je vrvilo od ljudi ove prohladne martovske nedjelje. Nakon par minuta hoda došli smo pred Rittal Arenu, prelijepo izdanjem gdje Wetzlar igra svoje utakmice od njenog otvorenja 2005. godine. Kapacitet ove dvorane je 4200 mjesta. Na samom ulazu u dvoranu uslijedio je iznenađenje. Nakon što smo skenirali ulaznice stajali smo ispred securitya čekajući da nas pretresaju kao što je to običaj na svim sportskim manifestacijama u BiH i na Balkanu. Međutim, ljubazno su nam poželjeli dobrodošlicu i uputili nas na našu tribinu. Na tribinama je bilo divno vidjeti starije bračne parove, roditelje s djecom kako svi s nestrpljenjem očekuju početak utakmice. Inače u Njemačkoj je odlazak na sportske manifestacije poput porodičnog izleta bez imalo bojazni da će doći do nekih huliganskih ispada, desi se poneki incident ultrasa na fudbalskim utakmica, a u ostalim sportovima godinama nisu zabilježeni incidenti.

Nakon što smo se smjestili na tribini, pogled mi se zaustavio na krovu dvorane iznad jednog od golova, tu su bile obješene zastave zemalja iz kojih dolaze igrači domaćina. Između norveške i crnogorske smjestila se i naša zastava u čast golmana domaćina Benjamina Burića. Pred sami početak utakmice započeo sam razgovor sa grupom starijih ljubitelja rukometa, vatrenih pristalica domaćih.

Nakon što su saznali odakle sam odmah su mi rekli: “Mjesecima Benko (op.a. ovako njemci tepaju Buriću) briljira, uživat ćeš i danas u njegovoj predstavi, šteta što nas napušta na kraju sezone i ide u Flensburg. On je naš heroj.”

Zatim su me pitali o Nebojši Goliću uz opasku da je to bio veliki majstor koji je ostavio veliki trag u Wetzlaru. Bilo mi je jako drago nakon ovih rečenica, a onda se sjetih u kakvom nam je stanju rukomet i šta se sve dešavalo sa reprezentacijom u zadnje vrijeme i neka mučnina me uhvatila.

Vratimo se pomenutoj utakmici. Bila je od prvog minuta neizvjesna u par navrata vodili su gosti, ali je naš Burić držao domaće u igri i u prvih 15 minuta je ubilježio šest odbrana. Na poluvremenu semafor u dvorani je pokazivao 14:13 za domaće. U nastavku ponovo se igralo gol za gol, ali su u zadnjih pet minuta domaći ubacili u brzinu više i došli su do zaslužene pobjede od 29:26 uz erupciju oduševljenja na tribinama. Naš reprezentativac je na kraju utakmice imao 13 odbrana pored svoga imena.

I tako napustio sam dvoranu pun utisaka i uz želju da konačno i bh. rukomet krene zapisivati neke ljepše priče, jer talenta imamo na pretek. Benko je samo primjer kako i jedan Zmaj može postati heroj i simbol kluba iz Bundeslige, one koja je najjača na svijetu.