Piše: Adnan Mujić
Aristokratija je društveni sloj koji tradicionalno čine ljudi plemićkog porijekla, odnosno pripadnici plemstva, koji su kroz historiju imali poseban društveni status, privilegije i često nasljedne titule. Sama riječ dolazi od grčkog aristokratia, što doslovno znači „vladavina najboljih“.
S druge strane sarajevska aristokratija je vrsta aristokratije gdje se titule ne nasljeđuju, ne dodjeljuju dekretom i ne dobijaju rođenjem već ih dodjeljuje čaršija.
U Sarajevu postoje ljudi kojima za prepoznavanje nije potrebno prezime ili titula. Dovoljno je reći Braco. I gotovo svako će znati o kome je riječ.
Danas, svoj 76. rođendan slavi Alija Braco Hadžiosmanović, čovjek čije je ime već decenijama neodvojivo od sarajevskog fudbala, čaršije i ljudi koji su kroz njega prolazili. Rođen je 31. augusta 1950. godine.
Njegov doprinos odavno je prepoznat i izvan fudbalskih terena. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva za 2020. godinu za doprinos u oblasti sporta, čime je i zvanično potvrđeno ono što mu Sarajevo već decenijama priznaje, a to je da je njegovo djelovanje odavno preraslo okvire jednog kluba i jednog sporta.
Od Koševske „četvorke“ do podviga koji je malo ko očekivao
Njegova fudbalska priča traje decenijama. Još davnih sedamdesetih godina Braco je bio zvijezda sarajevsko-zeničke fudbalske zone. Nije bilo nedjelje kada bi igrači Sarajeva, kada nisu imali obaveza, propustili otići na popularnu Koševsku „četvorku“ i pogledati utakmicu Bracinog tima.
Kao fudbaler bezkompromisan, stalno u komunikaciji sa svojim igračima, protivnicima i publikom. Utakmica s njim nikada nije bila samo utakmica. Uvijek je bilo nešto više emocije, rasprave, šale, energija, a iznad svega ogromna želja da se pobijedi.
Postojao je i jedan detalj koji je protivnicima možda govorio više nego bilo kakva taktička analiza. Kada bi Braco zasukao rukave, ali na svoj specifičan način – prema unutra – svi su znali da se ulazi u ozbiljan posao.
Tako je, zanimljivo, rukave zavrtao i legendarni Josip Škija Katalinski.
Svojim znanjem, stručnošću, organizacijom i nevjerovatnim entuzijazmom uspio je ono što je mnogima djelovalo gotovo nemoguće – klub iz najnižeg ranga dovesti do najvišeg nivoa takmičenja.
FK Vrbanjuša nije za Bracu bila samo fudbalski klub. Bila je dio njega, njegovog grada, njegove svakodnevice i njegovog identiteta.
I danas ga ljudi mogu vidjeti kako razgovara sa svima. Sa sportistima, profesorima, inženjerima, umjetnicima, privrednicima, ali i sa čovjekom kojeg je prvi put sreo tog dana.
Kod Brace nikada nije bilo previše važno ko si i odakle dolaziš. Važno je bilo kakav si čovjek.
Zato ga ljudi i vole.
Braco je od onih ljudi koji, ako mogu pomoći, neće mnogo razmišljati niti tražiti razlog da odgode. Pomoći će. Takav je bio na terenu, takav je bio u klubu, a takav je ostao i danas.
Upravo po tome je prepoznatljiv, možda čak i više nego po fudbalu, harizmi ili njegovom prepoznatljivom humoru.
„Vrbanjuša je prvak svijeta“
Bracu možda najbolje opisuju upravo njegove svakodnevne priče.
Krenuo je Braco prema Makarskoj, a njegov unuk usput je popravio kasetofon u automobilu. I onda, od Jablanice pa sve do Makarske, iz automobila se čuje pjesma: „Vrbanjuša je prvak svijeta“.
Bitno je bilo da je Braco usput stigao kupiti i glavušu.
Uz priču o sadašnjim pravilima na granici i obaveznom fotografisanju i uzimanju otisaka za putnike iz zemalja koje nisu članice Evropske unije, stigla je i šala da će, ako već mora pokazivati dokumente i ostavljati otiske, na granici morati “izvaditi” i glavušu da je fotografišu.
Kada je stigao na more, stigla je i nova ideja- da glavušu zamijeni za ribu zubatac od 5 kilograma.
Bracin odgovor, naravno, bio je kratak i jasan: “Jesi li ti normalan”.
Čak i kada ode na more, Sarajevo ide s njim.
Predragu Šimiću se javio iz Dalmacije s porukom: „Neko se kupa u moru, a neko u lavoru.“
“Sir” Alija Braco Hadžiosmanović – čovjek, prijatelj, boem i harizma čaršije
Bio je fudbaler, trener, sportski radnik, organizator, prijatelj, boem i čovjek koji je znao okupiti ljude.
Ali nijedna od tih riječi sama po sebi nije dovoljna.
Njegov fudbalski put vezan je za generacije koje su dolazile i prolazile. Mnogi su kroz njegove ruke dobili priliku, savjet, podršku ili jednostavno osjećaj da neko vjeruje u njih.
Za porodicu i prijatelje uvijek je imao posebno mjesto.
Njegov fudbalski put vezan je za generacije koje su dolazile i prolazile. Mnogi su kroz njegove ruke dobili priliku, savjet, podršku ili jednostavno osjećaj da neko vjeruje u njih.
Za porodicu i prijatelje uvijek je imao posebno mjesto.
Zato se Braco danas ne poznaje samo po tome šta je napravio sa Vrbanjušom već po načinu na koji je to radio.
Sa ogromnom energijom.
Sa tvrdoglavošću kada je vjerovao u nešto.
Sa osmijehom kada je bilo teško.
Sa spremnošću da pomogne.
I, naravno, sa rukavima zavrnutim prema unutra kada treba pobijediti.
Ljudi poput Brace rijetko ostanu samo dio sportskih statistika. Oni postanu dio čaršije.
A Sarajevo je takve ljude uvijek znalo prepoznati.
Zato danas, nakon toliko decenija, kada ga sretnete na ulici, u kafani ili na fudbalskom terenu, nije potrebno posebno predstavljanje.
Jedan je Braco.