“Obraz bošnjačkih” klubova u bh.nogometu čuva jedino još sarajevski Željezničar. Budimo realni, Želju vode domaći treneri, upravljačka struktura je skup ovdašnjih privrednika, tim s Grbavice najviše forsira domaće igrače, Željini navijači su najbrojniji na utakmicama svog tima…
Nema više Bajre Bačića
U drugim su klubovima, gazde manje više “stranci”. I Amerikanci. Pogledajte gdje su danas i kroz kakvu kalvariju prolaze Sloboda, Čelik, dok Velež ima najizdašnijeg predsjednika i najzvučnijeg “savjetnika”, ali odlaskom Feđe Dudića, Šemse, Hasića, Senada Kevelja i Hase Pekušića, Rođeni su postali poligon za promociju igrača, trenera…
Sarajevo je priča za sebe. Klub s više direktora nego moćna američka kompanija “Walmart”, koja dnevno ostvaruje prihod od 74 miliona dolara…
Ovo nije priča, o Želji i Sarajevu, niti o Veležu, Slobodi i Čeliku, koji su osvajali trofeje, igrali Evropu, bili šampioni jugoslovenske lige, koja je bila među pet najkvalitetnijih liga u Evropi. Kakva liga petice, kakav se nogomet igrao u Jugi…
Uvod smo posvetili velikanima bh.nogometa, koji su to još samo po imenu kluba. I po historiji. Kada se muče pomenuti klubovi, zamislite kako je tek niželigašima. Ne čudi što svakih sedam dana stiže najava o izvjesnom gašenju nekad stabilnijih klubova.
Krajem devedesetih godina najbolji nogomet igrali su klubovi s Tuzlanskog kantona. Čak pet ih je igralo u elitnom rangu; Sloboda, Zmaj od Bosne, Gradina, Budućnost, Radnički, jedno vrijeme i Drina. Pola tadašnje lige. B reprezentacija sastavlja se od igrača s ovog kantona…
Radnički je bio najuspješniji! Imao je moćnog i sposobnog predsjednika Bajru Bačića, koji je bio i dopredsjednik NSBiH, s vrlo širokim ovlastima. Imao je Radnički i odlične trenere, Halilagića, Džindu, Alihodžića. A tek igrače… Baraković, Osmić, Šabanović, Osmanović, Kolarić, Mešanović, Bašić, Aljić, Merdanović, Tomić, Karić, Mahovkić, Kuduzović.., bili su znalci i pružni radnici… I sudijama se mililo suditi utakmice Radničkog. Čak i oni si FIFA grbom radije su otkazivali evropske utakmice kako bi sudili Radničkom na vrućem terenu u Brezi. Danas Peljto otkazuje domaće susrete, kako bi na najbolji način predstavljao Bosnu i Hercegovinu u Evropi. Vremena se mijenjaju. Pa i sudije… Mora se priznati da je tadašnji Radnički imao Modrac i Modračko jezero i Hamdiju Hodžića, čuvenog Hodžu, uz Velibora Džarovskog najsposobnijeg menadžera u evropskom nogometu. Da se razumijemo, Radnički je pobjeđivao, jer je organizacijski bio jak, imao za to vrijeme odlične igrače, a drugi slabi…
Danas klub iz Lukavca preživljava najteže dane. Na centralnoj tribini 78 posjetilaca. Toliko se dalo prebrojati. Igrala se utakmica s Napretkom iz Matića. Od tih manje od 100 gledatelja, skoro pola je došlo bodriti Napretka. Vidjelo se to po reakcijama, ako bi sudija svirao nešto što se njima nije dopalo. Valja se priznati da je Napredak igrao jako dobro, ima odličan tim i igrače. Po igri koju su pokazali mogu igrati u Prvoj ligi. Vidi se rukopis trenera. Akcije su smislene. Vjerovatno bi slavili uvjerljivo da domaći tim nije imao raspoloženog golmana Emira Memića. Radnički je “gerila” taktikom osvojio bod. Ne bi bilo nezasluženo i sva tri. Domaći trener Mirza Mahovkić je poput mađioničara miksao i sa “starijim juniorima” izborio bod. Radnički je vjerovatno najmlađa ekipa u BiH. Mahovkić izvlači maksimum, ali je pitanje do kada će s oskudnim igračkim kadrom i dvojicom trojicom ljudi iz kluba sve ovo nositi.
Ahmetović, Kamenčić, Memić…
Premda je nezahvalno izdvajati, ali svi domaći igrači zaslužuju čestitke. Veznjak Kamenčić je nogometni umjetnik, ali pretjera s potezom viška. Ili nema dovoljno raspoloživih igrača. Drugi je devetnaestogodišnji Armin Ahmetović, izuzetno nadaren i koristan igrač u suvremenom nogometu. Šparta od svog do suparničkog gola, a stigne asistirati suigračima. “Ahmeta” odlikuje brzina i kolektivna igra. Više voli dodati, nego sam se usuditi šutirati. Sušta suprotnost od Kamenčića. Kada bi se mogle spojiti trka, motorika, tehnika, genijalnost Kamenčića i Ahmetovića, imali bi smo Luku Modrića.
Ako Mahovkić, kojim slučajem do do kraja polusezone nekim čudom osvoji dvoljan broj bodova za mirnije proljeće, upitan je nastavak sezone. Jednostavno klub je u teškoj situaciji da finansijski odgovori zahtjevima drugoligaškog takmičenja. Za Lukavac, industrijski vrlo potentan grad, 200.000 eura na godišnjem nivou ne bi trebalo predstavljati nikakav problem. Usporedbe radi, grad Bihać još prije dvadesetak godina toliko izdvajao budžetskih sredstava po sezoni za Jedinstvo. Uz sve nedaće Radnički vraća dugove igračima kojima je dužan po slovu ugovora…
U klubu ima optimista. Vjeruju u spas. Gledaju u Azmira Husića, američkog biznismena, koji na leđima već ima dva prvoligaša (Sloboda i Tuzla C). Radnički je potencijalnim investitorima zanimljiv i zbog izuzetno atraktivne lokacije oko stadiona. Lokacija zlata vrijedna. Da li možda neko baš zbog toga pušta niz vodu Radnički.
Za kraj, tračak nade. Nenad Starovlah, iskusni stručnjak, jedan od najboljih trenera za mlade u ovom dijelu Evrope, koji je prije rata na put izveo dvadesetak nogometaša, voljan je dovesti kombinirani tim Želje u Lukavac. Da igra s Radničkim. I za Radnički. Ideja je koju će predložiti klubu. Starovlah je, inače, više uradio u kratkom vremenu nego neki za dvadesetak godina koji su “brinuli” o omladinskoj školi Želje.
Da li će u skorije vrijeme doći do utakmice između Radničkog i Želje, ovisi od dogovora dva kluba. Za Radnički je svaki novi dan, neizvjesnost. U najmanju je ruku čudno da se na prelijepoj nogometnoj “areni” u Osijeku “vrti” baner lukavačke Cementare, a da mađarski investitor iz NK Osijek, niti jedan euro ne usmjerava na klub iz susjedne države. Kada bi mađarski kapitalac izdvojio “mrvice”, u odnosu na finansijski kolač namjenjen Osijeku, u FK Radnički su uvjereni da bi klub iz Lukavca igrao elitni rang u Bosni i Hercegovini.
S. S. (Sportske.ba)
