Piše: Ismet Turšić

Biti klinac i odrastati u Banjaluci devedesetih godina prošlog vijeka sigurno da nije bilo lako. Okružen pričom dragih ljudi u uniformama koji svako malo odlaze na tamo neki Gradačac, Han Pijesak, Goražde ili ko zna gdje već. Okružen pričom kako te mrze tamo neki i kako se mora izaći na ”branik domovine” kako bi se sačuvala ”vjekovna ognjišta”.

S tom pričom o ognjištima odrastao je i mali Ognjen. Odrastao sam na žalost i ja, nekih 50-ak kilometara zapadno samo što moji dragi ljudi nisu imali uniforme i nisu izlazili na ”branik domovine” nego su svoje sudbine skončavali u nekom od koncentracionih logora na periferiji grada odvođeni iz porodicnih kuća pod izgovorom ”informativnog razgovora”. I dan danas im skupljamo kosti po jamama širom Bosanske Krajine.

Ognjenov život je u principu tako počeo. Rođen 1989. teško da je imao priliku da upozna Hrvata ili Bošnjaka sve do 2008. i prvih utakmica za U-21 selekciju moje i njegove zemlje jer Hrvata i Bošnjaka u Banjaluci skoro da nije ni bilo.

A kada kao Ogi imate haotično djetinjstvo, situaciju da tek u devetnaestoj godini shvatite da ”oni anamo” vas baš i ne mrze toliko koliko vam je pričano i servirano skupa sa majčinim mlijekom, onda imate totalni košmar u glavi. Instikt i razum vam ratuju u mozgu, voljeli bi reagovati onako kako ste navikli i kako ste učeni od malih nogu, međutim, razum vam to ne dozvoljava jer pobogu, ”oni anamo” ne da vas ne mrze nego vas čak i vole!

Sve to vas dovede u situaciju da prvo istotevirate ono sto ljubite i volite i za šta mislite da ste spremni sutra i život dati pa da se malo nakon toga predomislite i prešarate to isto jer shvatite da ste bez potrebe uvrijedili dva-tri miliona ljudi koji su vam se du jučer klanjali.

Da mu pamet nije oružje, Ognjen je pokazao do sad nebrojeno puta, a ima i tu nesreću što je, zahvaljujući društvenim mrežama, postao sam svoj publicista. Danas je to tako, između onog što vam je glavi i onog sto može dosegnuti do miliona ljudi je samo jedan klik na ”pošalji” dugme. Virtualni sukob sa BH Fanaticosima nije prvi u Ogijevom životu, imao je problema i sa klupskim navijačima i drugim neistomišljenicima. Uostalom, dvanaest promjenjenih klubova u karijeri govori dosta o njemu i njegovom mentalnom sklopu.

Što se mene lično tiče, kao navijača i kao čovjeka koji Bosnu i Hercegovinu smatra svojom domovinom, ova priča oko tetovaže je trebala ovdje stati- međutim nije. Za mene je pobjeda bila u tome sto je Ogi shvatio da je uvrijedio svoje saigrače, navijače, ljude oko sebe koji su ga gledali kao da je ”jedan od nas” i što se odlučio da tu famoznu tetovažu precrta. Pobjeda je u tome što je to uradio iako je znao da to u njegovoj Banjaluci neće proći bez negodovanja.

Pobjeda je i u tome što, sportski gledano, Ogi od SP-a pa do danas nije odigrao lošu utakmicu u reprezentativnom dresu. Znači, stalo mu je. Možda ne do mene, ne do meni dragih ljudi što okončaše svoje živote u Omarskoj, Keratermu il’ Trnopolju ali stalo mu je, ako ništa, do onih deset u istim dresovima kao što je njegov i meni je to bilo sasvim dovoljno.

Zato smatram da su ove njegove posljednje reakcije samo plod pobjede instikta nad razumom u njegovoj glavi. Danas u reprezentaciji imamo Roberta Prosinečkog, čovjeka prisvajanog i odbacivanog od sredina u kojima je odrastao i u kojima je stasao, lika koji je igrao za Jugoslaviju i Hrvatsku, Dinamo i Zvezdu, za Real i Barcelonu.. Ako iko zna kako se nositi sa instiktom i razumom u glavi, zna on.

U Robijevom interesu ali i u interesu svih nas koji želimo uspjeh reprezentacije je da se ovo što prije riješi jer kvalifikacije za EP počinju za četiri mjeseca. Sasvim dovoljno vremena za sastanak svih zaraćenih snaga i sa ”Žutim” kao vođom pregovora.

Granice moraju biti izbrisane. Vrijeme ide, sat kuca.