Kada se u izbornoj godini poruči da moraju stati “uz narod”, uz prijetnje da će
birači pamtiti svaku šutnju, to više nije građanska inicijativa — to je jeftina politička
kampanja zasnovana na pritisku i ucjeni.
Onog trenutka kada se traži obavezno svrstavanje, a drugačije mišljenje kažnjava etiketom “protiv naroda”, prestaje demokratija, a počinje politički inženjering. To nije rasprava — to je sirovi populizam koji guši slobodu izbora.
Jer kada nekome poručite da mora javno stati na jednu stranu, da svaka šutnja
mora biti politički kažnjena i da će svaki vijećnik koji glasa drugačije biti proglašen
protivnikom naroda, onda ne gradite demokratiju, nego atmosferu linča. To nije javna
rasprava. To nije evropska politička kultura. To je sirovi populizam, upakovan u poruke o
porodici, djeci i budućnosti.
Posebno je problematično što se ovakve mjere pokušavaju predstaviti kao nešto
evropsko i progresivno. Nisu. Riječ je o protiv-evropskoj logici u kojoj se pravna
sigurnost potiskuje pred dnevnom politikom, a jedna legalna djelatnost pretvara u metu
za lokalne namete i političke obračune.
Evropski standard nije da svaka općina, pod pritiskom kampanje, uvodi nova fiskalna opterećenja onima koje je najlakše javnonapasti. Evropski standard su vladavina prava, jednakost pred zakonom i jedinstvenapravila za sve.Zato je posebno opasno kada se od političkih stranaka traži javno svrstavanje, a svakog vijećnika koji glasa drugačije unaprijed proglašava protivnikom naroda. To nijeozbiljna javna politika, nego pritisak upakovan u priču o javnom interesu. To nije
demokratija, nego politička ucjena. U demokratskom društvu ne postoji ozbiljna javna
politika koja se dokazuje tako što se unaprijed diskvalifikuje svako ko traži pravnu,
fiskalnu ili ustavnu provjeru.Iza svega se krije stara formula: pod plaštom građanske inicijative progurati mjere koje dobro zvuče pred izbore, a pravne i budžetske posljedice ostaviti drugima.
Danas se javnosti obećava desetine miliona maraka za škole, vrtiće i ambulante, ali se
prešućuje da takve odluke vrlo lako mogu pasti na sudu. A kada padnu, račun ne stiže
onima koji su na njima skupljali političke poene, nego lokalnim budžetima — kroz povrat
sredstava, kamate i sudske troškove. Na kraju, cijenu populizma opet plaćaju građani.
Zato bi javnost morala biti mnogo opreznija prema pokušajima da se politički
pritisak prodaje kao građanska hrabrost, a pravno upitni nameti kao moralna obaveza.
Nije svaka glasna kampanja dokaz javnog interesa.
Niti je svako ko traži zakonitost automatski protiv naroda. Naprotiv. Uređena država počinje upravo tamo gdje prestajegalama, a počinju pravila.I zato ovu priču treba nazvati pravim imenom: ne radi se o velikoj građanskoj pobjedi, nego o pokušaju da se pod plaštom narodne volje proguraju protiv-evropske mjere, lokalni nameti i političke igre od kojih će korist imati oni koji skupljaju poene, a rizik snositi svi drugi.
