PIŠE: Mladen BOŠNJAK
Završnice su ligaških natjecanja u svim sportovima. Bez obzira na (pre)bogato iskustvo svih u savezima, bez obzira na bezbrojna upozorenja novinara, na vapaje klubova, dopustilo se da najvažnije, pa prema tome za suđenje najteže, utakmice dospiju u ruke najkorumpiranijih, najnekvalitetnijih i najbezobraznijih sudaca.
Ne trebaju novinski naslovi vrištati da su suci ključni akteri veoma važnih utakmica, ne trebaju nam secirati događaje na terenu kad smo svi odreda unaprijed znali što će se dogoditi. Jutro poslije turobnih utakmica lucidnije kafane izbacile su i cifre kojima je honorirana sudačka sramota.
Sad ćemo, u općoj kuknjavi, ponavljati kako „trebamo izvući pouke“, kako trebamo koristiti najbolje kadrove iz sudačke organizacije, kako trebamo odstraniti „bolesno tkivo“. Iako dobro znamo da se nešto slično neće dogoditi. Opet ćemo sa zebnjom čekati kraj slijedeće natjecateljske sezone, biti ćemo svjedoci sudačke lakrdije i nesportskog užasa.
Jedino čemu se normalan ljubitelj sporta može nadati jeste da nogometna reprezentacija svojim plasmanom na SP u Rusiji „pokrije“ domaće grijehe, da nam izabrana vrsta svojim rezultatima stvori privid normalne sportske zemlje. Da nam rukometna selekcija, inače napuštena od svih, priušti stanovita zadovoljstva kako bismo bar na tren zaboravili domaće ligaške „nestašluke“.
Na koncu, bilo bi dobro provesti i navijače po civiliziranoj Europi da čuju, vide i osjete. Da vide nestvaran komfor na stadionima, da vide kako se čuva klupska imovina, kako se ne smije pušiti na tribinama… Da čuju nenatpjevanu himnu You'll never walk alone… Da osjete pendrek . I da jedan mali dio toga prenesu na domaću scenu. Zatrovanu svim i svačim: politički instruiranim navijačima, neiživljenim i nekompetentnim klupskim funkcionarima, nezaštićenim trenerima, igračima koji nisu uspjeli naći angažman čak ni u Crnoj Gori… Zatrovanu svim i svačim, sucima ponajviše!
