Adis Bećiragić je bivši košarkaški reprezentativac Bosne i Hercegovine. Godinama jedan od najvažnijih igrača u timu koji je vodio rahmetli Sabit Hadžić. Sa Avdićem, Markovićem, Firićem, Alihodžićem, činio je okosnicu nacionalnog tima koja je devedesetih godina propustila samo jedno Evropsko prvenstvo, ono u Grčkoj 1995.
Košarkom se počeo baviti u Bosni.
“Volio sam nogomet. Jednom sam izašao na teren i veliko mi je izgledalo. Vidio da to nije za mene. Rekao sam babi, hoću košarku. Ozbiljnu košarku sam počeo igrati u Bosni 6. septembra 1982. U osnovnoj školi Petar Dokić na Čengić vili u Pionirima Bosni. Već 36 godina sam na košarkaškom terenu”, govorio je Bećiragić u intervjuu za Al Jazeeru.
I Predrag Danilović je bio tu…
“To je sve ista generacija. Vodio nas je Mladen Maksa Ostojić. Nema nigdje na svijetu da iz jedne generacije izađe toliki broj košarkaša. To je nemoguće! Dževad Alihodžić, Nenad Marković, Gordan Firić, Emir Halimić, Predrag Danilović, Adis Bećiragić… Svi smo igrali na vrhunskom nivou. To nije normalno koliko je bio kvalitetan rad prije svega u Bosni, ali i dobra selekcija igrača. Kad sam počeo trenirati mlade igrače, shvatio sam koliko je Mladen Ostojić dobro radio. Sad kad izvučeš jednog igrača iz generacije, to je premija. Mi smo tada svi bili igrači i zato treba čestitati Mladenu Ostojiću.”
Debi za prvi tim Bosne urezao se u sjećanje. Prve poene postigao je kasnijem trostrukom evropskom prvaku.
“Da, itekako pamtim taj dan, sa 16 godina u velikoj dvorani Skenderija na utakmici protiv Jugoplastike dao sam svoj prvi koš. Bila je to 1985. godina. Trener ekipe je bio Mladen Ostojić. Draško Prodanović je bio prije njega, a onda je Makso preuzeo ekipu i uzeo me iz juniora. Među prvima sam iz te generacije. Dževada Alihodžića ne računam, jer je on prije svih nas bio u prvom timu. Onda su redom ulazili Neno Marković, pa Emir Halimić, Firić…”
Talenat je prepoznat. Volio je i raditi, ali je period sazrijevanja bio težak.
“Kad je Ostojić otišao iz Bosne, sa 18 godina sam igrao na dvojnu licencu u Košarkaškom klubu Sarajevo. Trenirao sam i sa jednim i sa drugima, ali sam igrao za Sarajevo. Došlo je vrijeme da idem u vojsku. U to vrijeme na mjestu playmakera u Bosni su bili Zdravko Radulović, Radenko Dobraš i ja, kao treći i najmlađi. Za mene nije bilo prostora tada u timu, pa sam otišao kod rahmetli Mirze Delibašića i rekao mu da hoću da idem negdje gdje ću igrati košarku, jer vidim da nema mjesta. Mirza je shvatio i rekao da idem. U međuvremenu sam upisao Mašinski fakultet, položio prijemni. Sjećam se da sam bio ponosan na sebe jer sam bio baš dobar, položio sam matematiku bez problema. Onda sam otišao u JNA u Mostar i nakon godinu dana vratio se kući. I onda je Mladen Ostojić postao trener Željezničara. Za njega je moja karijera itekako vezana. Rekao mi je, “ne moraš svaki dan trenirati, budi na fakultetu, ali dođi nekad na trening i igraj utakmice”. I ja sam pristao. Ponovo sam počeo igrati i postao sam najbolji playmaker u Drugoj ligi. Opet su me zvali iz Bosne da se vratim, jer je Zdravko Radulović otišao u Cibonu. Radenko Dobraš je otišao u Ameriku, a ja sam postao prvi playmaker Bosne.”
Na utakmici protiv Zadra se teško povrijedio. Operacija koljena izbacila ga je iz tračnica…
“Bosna je dovela Gavrila Pajovića iz Crne Gore. Doveo ga je trener Miodrag Baletić, a ja sam se preselio u Čelik iz Zenice. Igrao sam tamo nekoliko mjeseci. Onda sam došao za Bajram kući u Sarajevo i tu sam dočekao rat.”