U Wolverhamptonu davno nisu cvjetale ruže kao prethodne godine. 2019. je bila godina iz snova za sve navijače popularnih Vukova, ona koju će zasigurno prepričavati godinama i godinama generacijama koje slijede, godina koju ni najveći optimisti na ovome svijetu nisu mogli zamisliti prije samo pet godina kada se Wolverhampton mučio u trećoj diviziji engleskog fudbala. No u fudbalu se vremena dosta brzo mijenjaju i sve je moguće, zato ga i toliko volimo. Kad su ušli u Championship odnosno drugi rang engleskog fudbala, klub su preuzeli novi, bogati vlasnici sa velikim ambicijama, koji se nisu ustručavali odriješiti kesu da bi vratili klub na stare staze odnosno u famoznu Premier Ligu.
Doveden je mladi, perspektivni menadžer iz Evrope Nuno Espirito Santo koji je već radio u Valenciji, kao i ergela talentovanih portugalskih igrača od kojih se najviše isticao nevjerovatno pojačanje iz Porta, njihov najmlađi kapiten u historiji kluba Ruben Neves. Kao i što su vlasnici očekivali Vukovi su se iste te sezone 2018./2019. vratili u rang najjačih, međutim koliko god da su ambiciozni i vjerovatno optimistični bili novi vlasnici kluba, sumnjamo da su vjerovali u ovakav brz rasplet odnosno napredak svoga kluba. Jedan od razloga po kojem će se vječno pamtiti 2019. godina je taj da je Wolverhampton u svojoj prvoj sezoni natrag u prvoj ligi završio na nezamislivom sedmom mjestu i sebi obezbijedio evropsku turneju u vidu Lige Evrope naredne sezone, postavši jedan od rijetkih klubova koji se može pohvaliti da su to učinili u istoj sezoni u kojoj se vratili u prvu ligu. U drugom dijelu 2019. godine Vukovi su otišli korak dalje.
Ne samo da su uspješno prošli grupnu fazu Uefinog takmičenja već su i u ligi dodatno napredovali, često zauzimavši šesto mjesto na tabeli tokom sezone. Da ne spominjemo brojne pobjede nad najvećim klubovima na ostrvu poput Manchester Uniteda, Chelsea pa i aktuelnog branioca titule Guardiolinog Manchester Citya. Zbog svega toga, 2019. godina bit će zlatnim slovima upisana u knjige ovog kluba i u glavi svih simpatizera, ali ko nam može proturiječiti da 2020. godina neće biti jednako dobra ako ne i još bolja. Razmislimo malo, Wolverhampton je trenutno osmi, međutim petoplasirani Sheffield United im bježi samo dva boda amjesto koje vodi u Ligu Prvaka, nešto što je konačni cilj novih vlasnika i ono zbog čega su kupili ovaj klub, je samo bijednih šest bodova na korak od njih. Uzbudljiva vremena su pred ovim klubom koji se digao iz pepela, najviše zahvaljujući brilijantnom vođenju Nuna Espirita Santa koji je vjerovatno najperspektivniji menadžer na svijetu u ovom trenutku i vjerovatno na sličnom putu da napravi karijeru poput svog zemljaka Jose Mourinha.
Velike riječi, velika očekivanja, pomalo i smjela i sa dosta petlje ali zašto da ne. Ipak, jedna stvar koja se može zamjeriti Portugalcu je nedavno odricanje usluga dvojice dragulja i budućih velikana ove igre. Vratimo se na prethodno ljeto kada je klub zbog dodatnog takmičenja u predstojećoj sezoni bio primoran dodatno se pojačati u prelaznome roku i proširiti svoj već ionako tanak roster. Počelo je odlično i navijači su bili oduševljeni kada su čuli vijesti da je donedavni drugoligaš doveo igrača jednog Real Madrida na posudbu. To je bio mladi štoper Jesus Vallejo koji je u završnici prethodne sezone dobijao priliku da igra i čak da zabije svoj prvenac za kraljevski klub.
Vallejo je već igrao u jednoj od najjačih svjetskih liga ranije, tačnije u Bundesligi za Eintracht iz Frankfurta u kojem je tu jednu sezonu bio standardan. Real Madrid ga je odlučio zadržati jer očigledno vide ogromni potencijal u njemu, vide nekoga ko bi mogao na duže staze zamijeniti neponovljivog Sergia Ramosa, što je jedan od najvećih komplimenata za jednog štopera. Tako su ga iz Madrida da bi se nastavio dodatno razvijati poslali u Premier Ligu. Izgledalo je kao idealna situacija s obzirom da Wolverhampton uvijek igra sa tri štopera i da bi se Vallejo ako ne preko Bolya onda preko Bennetta sigurno ušetao u prvu postavu svake sedmice.
No, Espirito Santo tako nije mislio. Nakon samo jednog starta u ligi i čak 11 pojavljivanja na klupi, momak rodom iz Zaragoze više nije dobivao šansu u narandžastom dresu, čak i onda kada su obojica Boly i Bennett bili povrijeđeni, portugalski trener bi nade polagao u golobradog Kilmana koji je tek debitovao za klub i koji nema ni blizu iskustva kao Vallejo. Da ne govorimo da bi i Dendonckera prinudno stavljao na njegovu neprirodnu poziciju štopera samo zato što ga Vallejo uopšte nije impresionirao niti inspirisao da mu da šansu. Kako je uopšte mogao kada sirotom Špancu šansa da zablista nije bila ni data. To je bio posljednji šamar u lice igraču Real Madrida te se odlukom Espirita Santa ironično, na svoj rođendan Vallejo vratio sa pozajmice u Madrid gdje će se potruditi da što prije zaboravi odvratnu njušku Portugalca i gdje će, zvuči nevjerovatno ali istinito, bez ikakve sumnje dobiti više vremena da igra za jedan od najvećih klubova svijeta nego što je za jedan Wolverhampton odigrao pišljivih 162. minuta.
Ako ste pomislili da ne može gore, o itekako može. Najveće ljetošnje pojačanje Vukova bio je transfer reprezentativca Italije i jednog od budućih najboljih napadača svijeta Patricka Cutronea. Koliko ga je tada klub cjenio dovoljno govori činjenica da je preuzeo dres sa brojem 10. To vam je ljudi, najbolji primjer da broj dresa u fudbalu ne mora ništa da znači. Desetke su obično rezervisane za one najbolje igrače svoje ekipe, pogledajmo samo Aguera u Cityu, Rooneya u Manchester Unitedu, Messija u Barceloni i Van Persia u Arsenalu. Ovi iz Wolverhamptona su htjeli biti drugačiji od ostalih pa su odlučili napraviti šegu od desetke tako što će je svake sedmice prikovati za klupu. To je bio slučaj sa Cutroneom na ostrvu. Jasno da je bilo teško očekivati da će Italijan igrati baš svaku utakmicu pored raspucanog Raul Jimeneza koji je već sada jedan od najboljih špiceva u historiji ovog kluba ali poptuno realno i racionalno bilo je očekivati da će Cutrone biti prvo ime na spisku u evropskim utakmicama kao i u kupovima. Također, tako veliko pojačanje je moralo ako već nije u prvoj postavi, onda često ulaziti sa klupe, slično kao što Chris Wilder radi u Sheffieldu tako što svaku utakmicu mijenja napadača za napadača posljednjih pola sata utakmice. Umjesto toga, bivšem igraču Milana su data samo tri starta od prve minute od mogućih 21, uz samo devet ulazaka s klupe od kojih su većina bili po 3 ili još manje minuta. Sveokupno to je bilo 291 minuta na terenu u ligi što je nešto jače od tri cijele utakmice, nešto što je neko tipa Gerrard Deulofeu primjera radi, nedavno skupio za samo desetak dana. Nemilosrdno je Nuno Espirito Santo ponizio i obrukao jednog od nedavno najopasnijih napadača u cijeloj Italiji. Cutrone je ponikao u Milanu i u svojoj debitanskoj sezoni sa samo 20 godina bio je najbolji strijelac italijanskog velikana sa čak 18 golova. Čak je tako rano i debitovao za seniorsku reprezentaciju Italije. Poredili su ga već tada sa najvećim napadačima svih vremena, preciznije sa Filippe Inzaghiem, momak je bio na devetom mjesecu, izgledalo je neminovno da će biti buduća zvijezda svjetskog fudbala i budući najbolji strijelac reprezentacije Italije. Prošle sezone, dolaskom tada najubojitijeg strijelca Serie A, Šištofa Pjonteka, morao je minute tražiti s klupe. Bio je nestrpljiv te nije htio ostati i boriti se za mjesto već je odlučio po prvi put napustiti svoj matični klub i otići u inostranstvo. Sada vidimo da je napravio veliku grešku dolaskom u Wolverhampton gdje nikako nije mogao biti prvi napadač, što zbog sjajne forme Jimeneza, što zbog strogog Espirita Santa. Kao što smo rekli Cutrone je dovoljno bio ponižen u Engleskoj da se odlučio ekspresno nakon nepunih pola godine vratiti u svoju rodnu zemlju. Kao i Valleja, Espirito Santo ga je odlučio pustiti iz kluba budući da očito ne računa na svoju desetku te ga je poslao na pozajmicu u Fiorentinu koja se kao i prošle sezone bori za opstanak u Italiji. Teško da će puno igrati tamo pored Vlahovića i Riberya, ostaje da vidimo.
Poenta svega je da ubuduće više pažnje obratimo na igrače koje Wolverhampton, odnosno Nuno Espirito Santo dovodi jer se ova dvojica fudbalera, potencijalni Ramos i Inzaghi, malo je reči, nisu proslavili, ali to nije njihova krivica shodno tome da nisu imali ni prilike da pokažu svoj neupitni i neosporivi talenat zbog pohlepnosti i drugih ideja portugalskog stručnjaka.
(Emir Maslo/Sportske.ba)