Piše: Indira Kučuk-Sorguč

U životu detalji odlučuju.

Džemaludin Mušović Muše je svoje srednjoškolsko obrazovanje stekao u sarajevskoj Drugoj gimnaziji, koju su pohađali najbolji učenici, oni koji su namjeravali završiti visoke škole i fakultete. Druga gimnazija je početkom 60-ih godina bila najmodernije opremljena škola, koja je imala izvanredan nastavnički kadar i visok prosjek ostvarenih rezultata. U njoj je bilo mnogo gradske raje i polaznika iz cijele Jugoslavije svih narodnosti, mnogo budućih uspješnih sportista, umjetnika, privrednika. Bilo je i pitanje prestiža završiti Drugu gimnaziju, u kojoj se Džemaludin Mušović itekako snašao i bio primjer učenika koji je uz školu uspijevao postizati sjajne uspjehe i u sportskim arenama.

– Međutim, odlučujući momenat za moju karijeru, kad sam trebao potpisati prvi pravi profesionalni ugovor, predstavljao je dolazak Asima Ferhatovića Haseta po mene u školu. Tada sam bio završna, četvrta godina gimnazije, i samo što sam napunio osamnaest godina. Ja sam iz “Partizana” mogao da pređem ili u “Željezničar” ili u “Sarajevo”. “Željo” je dao “Partizanu” teren da igramo u republičkoj ligi, ali s napomenom da ja pređem u “Želju” kad se završi polusezona. Bio je to dogovor između dva kluba. Ja sam već tada igrao za Omladinsku reprezentaciju Jugoslavije, a još nisam napunio 18 godina. Kada je došlo vrijeme da se to realizira, negdje u novembru 1962. Uprava moga kluba “Partizana” nije se mogla odlučiti – pola Uprave je bilo za to da idem u “Želju”, a pola u “Sarajevo”. I nađu oni solomonsko rješenje! Kažu treba dati igraču ispisnicu pa nek on sam odluči, što znači da su teret odluke prebacili na moja pleća. Ja sam imao namjeru da idem u “Želju”, jer je takav bio prvobitni dogovor.

Muše na stadionu Asim Ferhatović Hase

Trener Omladinske reprezentacije BiH bio je Milan Ribar, koji je istovremeno trenirao “Željezničar”. Imao sam priliku da ga upoznam i da pod njegovom palicom treniram nekoliko puta na Grbavici s ekipom “Željezničara”. U to vrijeme je “Željo” imao strašan napad – sve perjanica do perjanice: Duspara, Rašić, Osim, Smajlagić, Azapagić. Premda su mi ponudili da igram na lijevom krilu kao napadač, teško da bih se mogao izboriti da svaku utakmicu istrčim na teren kao prvotimac pored tako kvalitetnih napadača. Moj trener u “Partizanu” bio je Safet Alajbegović, bivši igrač “Sarajeva” i navijao je da dođem u “Sarajevo”. On je skupa s Brankom Popovićem, koji je vodio omladinski pogon, odlučio da me privole da potpišem za “bordo tim”. Sjećam se dobro kada su me njih dvojica dočekali na Ćumurija mostu čim sam dobio ispisnicu i nagovarali me da idem s njima u prostorije kluba da potpišem pristupnicu. Ja im kažem za dogovor dva kluba, po kojem bih trebao preći u “Želju”, međutim, oni me stanu odgovarati; kažu mi: “Ne možeš ti u ‘Želju’, ti si dijete Sarajeva, trebaš igrati za ‘Sarajevo’, znaš li ti ko igra u ‘Sarajevu’, tamo je jedan Hase!!!”. Oni su i pored svih nagovora uvidjeli da ja ipak imam namjeru da potpišem za “Želju”, jer sam smatrao svojom moralnom obavezom da ispoštujem dogovor klubova, a i trenirao sam sa “Željinim” prvotimcima i stekao o njima pozitivne dojmove. Tako da su to očito ispričali Hasetu i on se sutradan ujutro uputio mojoj kući na Vratniku, ali moja mu je majka kazala da sam u školi. Tako je slavni Hase došao pred Drugu gimnaziju i tražio me. Kada sam izišao s časa i vidio ga, noge su mi se oduzele, kao da je došao vanzemaljac. Hej, jedan Hase došao da me vidi! To nisam mogao ni sanjati!

Tek punoljetan, pun životne vitalnosti i želje da se dokaže pred svojim uzorom, magičnim napadačem FK “Sarajeva” Asimom Ferhatovićem Hasetom, koji je bio stariji od Mušeta 11 godina i predstavljao osovinu tima s Koševa, Džemaludin Mušović je pristao potpisati pristupnicu. U osnovi, fascinirala ga je Hasetova razložnost i jednostavnost kojom je plijenio.

On je došao s igračkim rezonom i potpuno je realno sagledao okolnosti pod kojima bi Muše igrao da je otišao u “Željezničar” i kakve mu se šanse pružaju u “Sarajevu” u kojem je neko vrijeme vladala kriza napadača.

Odveo ga je u tadašnju kultnu kafanu “Koševo” i rekao mu: “Tebi je važno da ideš u klub gdje ćeš dobiti šansu i gdje ćeš se moći istaći kao napadač. To nećeš moći u ‘Želji’, koji vrvi od dobrih napadača. Trenutno je u ‘Sarajevu’ slaba konkurencija. Ako budeš pokazao naglašen kvalitet, ti ćeš sigurno igrati u prvom timu.”

– Ja sam tada prelomio u sebi i odlučio da igram za “Sarajevo”. Kaže mi Hase nakon toga: “Hajde do kluba da potpišeš pristupnicu”. Odgovorim mu: “Imam nastavu”. A on mi kaže: “Hajde, ba, luftiraj. Nisi prvi put pobjegao s nastave”. I mi odemo odmah do kluba, gdje sam potpisao pristupnicu i vratim se na nastavu. Kad na velikom odmoru dolazi delegacija iz “Želje”, koju je predvodio trener Milan Ribar i bivši golman “Želje” Milan Babić i ja im ispričam šta se desilo. Ribar je bio jako korektan, rekavši mi: “Takav je život fudbalera, nek’ ti bude sretno”. I zaista je bilo sretno, jer sam za samo 15 dana igrao za prvi tim “Sarajeva”.

Još jedna podudarnost se krije u ovoj priči o prelasku u klub “Sarajevo”. Muše i Hase su se prvi put uz kafu ispričali u kafani “Koševo”, koja se nalazila u blizini Druge gimnazije ali i ispod zgrade u kojoj je njegova buduća odabranica Suada Kavazović živjela u garsonijeri koju je dobila na korištenje kao balerina Sarajevskog baleta.

Uskladiti školske obaveze sa sportskom karijerom pored marljivosti i upornosti iziskivalo je ponekad i veliku umiješnost.

U njegovoj prvoj utakmici u bordo dresu, kada je “Sarajevo” igralo s “Veležom” u Mostaru, razrednica ga nije pustila ranije s nastave kako bi otputovao s ekipom. Iako je bila subota, on je odslušao sve časove i krenuo za Mostar motornim vozom, gdje je stigao tek u dva ujutro.

Ispostavilo se da je imao sreću, jer su njegovi suigrači koji su krenuli autobusom doživjeli zastoj zbog snijega na Ivanu, zaglavili su i nisu mogli proći do ranih jutarnjih sati. Utakmicu su odigrali i “Velež” je slavio, ali je mladi napadač Džemaludin Mušović Muše postigao gol. Bio je to njegov prvi gol u dresu FK “Sarajeva” u Prvoj saveznoj ligi.

Sve se kod njega odvijalo filmskom brzinom. U samo petnaest dana mijenjaju se njegov status, rang takmičenja, ambijent i klima. Iz Republičke prelazi u Saveznu ligu, postaje prvotimac FK “Sarajeva” i igra rame uz rame s najvećim fudbalskim imenima tadašnje države.

– Detalji odlučuju. Ja sam samo razmišljao da mi je istrčati na veliku scenu. “Sarajevo” je u to vrijeme bio jako otvoren klub. Ako su imali iole talenta i kvaliteta, igrači su dobijali šansu. Više nije bilo dominacije starih igrača, važno je bilo pokazati se i prilika ti se sama nudila. Pošto me je rahmetli Hase doveo u klub, uzeo me pod ruku i istrčao sa mnom na prvi trening i rekao oružaru gdje ću se skidati, oni su shvatili kako sam došao. Ja sam postao Hasetov štićenik. Od prvog dana bio sam u svlačionici prvog tima sa starijim i iskusnijim igračima od sebe, tadašnjim vedetama kluba. Meni su generacijski bili bliži oni koji su igrali u omladinskom pogonu i ljepše mi je bilo s njima, ali svi žele iz te svlačionice doći u svlačionicu prvog tima. To je hijerarhija koja se morala poštovati, a ja sam od starta imao tu privilegiju i takav status.

Igrajući blizu Haseta i slušajući njegova uputstva, mnogo sam unaprijedio igru. Praktično mi je više pomogao on nego trener. Hase je bio nesebičan i volio je mladog igrača, pogotovo kad je u njegovoj igri vidio napredak. Njegova individualna rješenja bila su genijalna, to ti ne može trener reći, jer nije u koži igrača. Svakodnevno se uči, brzo, i na terenu i na treninzima, neprestano se vrše korekcije. Nekad se Hase i naljuti, jer driblam golmana a ne dam gol. Smatrao je da to poigravanje nije uredu, nije dobro ni za ekipu i konačni skor. Kroz sve to mi smo napravili jedan specijalan odnos i kasnije – prisjeća se Muše.

Kad je potpisao ugovor za FK “Sarajevo”, Muše je već igrao za Omladinsku reprezentaciju Jugoslavije i ako se uzme u obzir koliko je to sati provedenih na treninzima, utakmicama i pripremama, onda se uz obaveze koje je imao kao gimnazijski đak, može zaključiti da je imao čeličnu volju i atletsku fizičku spremu s kojom je mogao nametati svome tijelu i duhu takav furiozni tempo.

Da bi se plastično ilustrirala društveno-ekonomska situacija u kojoj su rasli, obrazovali se i stasavali sportisti toga doba, najtačnije nam govori jedna simbolična skaska iz života osamnaestogodišnjeg fudbalera. Nakon što je potpisao ugovor za “Sarajevo”, jedino što je od tog potpisa vidio mladi napadač jeste zimski kaput. Naime, generalni sekretar kluba je uočio da Džemaludin dolazi na trening u tankom mantilu. Pitao ga je: “Imaš li kaput?” On je onako ponosno odgovorio da ima. “A što ga onda nisi obukao?” I na taj način zatvorio usta mladome poletarcu kluba. Odmah je sekretar kluba naložio blagajniku da mu se kupi najbolji zimski kaput, a mladi Muše mu više nije mogao protivrječiti, jer sve što je on u tom trenutku imao bio je mantil bez postave od starijeg brata. Blagajnik mu je dao novac i Muše je kupio svoj prvi zimski kaput u životu, takav kakav nijedan učenik u školi nije imao.

Te godine igranja za “Sarajevo” bile su godine učenja o fudbalu, igranje s najboljim protiv najboljih, savladavanje suparničkih taktika i jurišanja na protivnički gol. Zahvaljujući privilegiji igranja i druženja s jednim Hasetom i iskusnijim igračima od sebe, Muše je dobio krila i garanciju izlaska na zeleni teren u prvoj postavi bordo kluba.

Publika ga je zavoljela, skandirala njegovo ime, a on je bio od onih napadača koji nije smatrao da mu protivnička odbrana može biti prepreka za put do gola. U tim napadačkim okršajima znao je biti i zaustavljen, povrijeđen ili promašiti cilj, ali jedno se znalo kad je Muše u pitanju: taj ne odustaje. Navijači su svaki njegov prodor, pas ili dribling, nagrađivali aplauzom i za vrlo kratko vrijeme, nakon svoje prve sezone u FK “Sarajevu”, Muše je postao omiljen igrač i neko bez koga Sarajlije nisu mogle zamisliti svaku narednu utakmicu.

Taj je period u njegovoj karijeri bio od krucijalne važnosti, jer ne samo što je nadograđivao svoj talent iz utakmice u utakmicu nego su njegovu perspektivnost uočili veći i stabilniji klubovi bivše države.

Njegovu krepkost, brzinu, energičnost i mentalnu čvrstinu spazili su tada treneri drugih klubova, koji su ga pratili ne samo u dresu “Sarajeva” nego i Omladinske reprezentacije.

I što je Muše bio poznatiji, što su ga navijači više voljeli a mediji pratili, toliko je on u svojoj kući, kod svojih roditelja, prolazio teže, bez poštede i privilegija. Sve što je otac rekao da treba raditi – on je obavljao. Vjerovatno je još postojala nada kod oca Rizaha da će se sin prihvatiti “poštenog” posla – kako se tada govorilo za svega nekoliko zanimanja kojim su muškarci prehranjivali svoje obitelji. U takva konkretna časna zanimanja dakako nije spadalo “šutanje lopte” kao ni bilo koji umjetnički poziv. Što bi se reklo: kakva vremena, takvi i običaji!

Vremena su se, nasreću, mijenjala i sportisti su mogli također na mukotrpan, pošten i marljiv način, da uz prirođenu darovitost, dođu do sigurnoga prihoda. Prve poslijeratne generacije bile su preteče takvog novog kretanja u socijalističkome društvu. Njima su pripadali Muše i njegova supruga Suada, jedno u sportu a drugo u umjetnosti, koji su predstavljali avangardu novouspostavljenoga vrjednosnog sistema.

U mnogim sferama činilo se da je došlo vrijeme kraja romantike i početka neumoljivog profesionalizma.

Mnogo mladih igrača bilo je talentirano, ali nisu mogli izdržati taj spartanski dril u sportu i otpadali su iz takmičarske utrke. Iz godine u godinu fudbal se sve više profesionalizirao, novac se uvukao poput rajske zmije u njedra svakog igrača sve do danas, kada su transferi nezasluženo basnoslovni.

A sve je krenulo tih 60-ih godina prošloga stoljeća, kada su se jugoslavenski timovi vidjeli u modernom evropskom fudbalu i krenuli sa serioznom selekcijom igrača od juniora do seniora. Veliki uspjesi iziskivali su samo najodabranije, pa se u novu sezonu ulazilo s pojačanjima koja su mogla donijeti više pobjeda i odvesti pojedine ekipe sve do samog vrha. Potražnja za najboljim nekad je izgledala baš kao pravi lov. Metaforički, ovaj lov na igrače imao je sve što je bilo neophodno: lovca, mamac, lovinu, oružje, šumara i nagradu.

I danas se prepričava Mušetov tajni transfer u Split. Tih dana odvijao se pravi triler u životu mladoga igrača.

(Napomena: Tekst preuzet iz djela “Suada i Muše – Fudbaler i balerina” uz dozvolu autorice Indire Kučuk-Sorguč. Fragmenti ovog djela će i ubuduće izlaziti na portalu Sportske.ba.)