Rivalstvo među navijačima Sarajeva i Želje ne ogleda se u međusobnim tučama niti takmičenjem ko će napraviti jači vatromet.

Desetljećima se simpatizeri jednog i drugog kluba “takmiče” u fair playu, po lijepim gestama.

Jednu takvu priču ispisao je Mahir Suljović. Željovac. I mene učinio privilegovanim što sam na neki način bio jedna karika u lancu do realizacije.

Mahir i njegov frend s Grbavice glavni su junaci naše priče koja govori o prijateljstvu dvojice fanova dva rivala.

I Samir Bekrić. veznjak Želje “kum” je krajnje ljudske priče. U četvrtak, prije ponoći među desetine poruka u inboxu, uglavnom o stanju u FK Sloboda, a nakon što su odstupili Azmir Husić i Husref Musemić, jedna se poruka izdvajala.

”Nadam se da si dobro. Jučer sam dobio informaciju da je moj prijatelj Dražen imao moždani udar. I da je od jula do sada imao šest-sedam operacija. Jako mi je teško pala ta informacija i želim da ga obradujem jednim poklonom. Nadam se da mi možeš na neki način pomoći. Hoću da mu mu poklonim dres Želje i da ga obradujem’, napisao mi je Mahir Suljović ,moj prijatelj s Facebooka. Pitar i veliki navijač Sarajeva.

Navijače Sarajeva s društvenih mreža jako dobro pamtim jer me napadaju ili hvale. Po neki i brutalno optuzuju i vrijeđaju. Jedini je izuzetak Smajo Smajlović. Jedino je on u stanju da me tokom dana napadne i pohvali.

No ovo nije priča o meni vec o Mahiru, navijaču Sarajeva, kakvi i jesu pravi navijači.

Mahir je svog prijatelja Dražena, navijača Želje želio obradovati dresom “svetinje” s Grbavice.

Sutradan, dakle poslije tog četvrtka poruku sam proslijedio Samiru Bekriću, a on reagirao.

”Generalni (tako me on i Elmir Kuduzović godinama zovu, a da ni ja ni oni ne znamo zasto) trening je u četiri. Dođi u šest po dres na Grbavicu. Drago mi je što ćemo ovim dresom makar malo ublažiti bolove Drazenu”, napisao je Bekrić i poslao sliku s potpisima igrača Želje.

U šest smo kolega Mirza Kolar bili s Bekrićem, a za one koji ne znaju Samira zovu Tuce, našli smo se u Palmi.

Mahir mi je poslao svoju adresu u Švicarskoj. U Lucernu zivi od svoje pete godine. Ima 25 godina. Magistar je zaposlen i zaljubljen u Sarajevo. I u sport. Sport ima u malom prstu.

Umjesto dhl i drugih varijanti, a zbog nesvakidašnje geste pao je dogovor da se nađemo na “pola puta”. On će krenuti iz Lucerna, a ja sam krenuo iz Sarajeva. Imao je sreću jer smo se “na pola” puta nasli u Gavardu osamdeset kilometara prije Milana i sto je ona D…..a čekala s večerom. Ona je s prijateljicom Mirsadom priredila docček uz slatkiše i italijanski pravi kapućino u kafiću gdje ima svega osim wifi, inače toga nema kao kod nas.

Mahir je došao u bordo varijanti. S golfom peticom i poklonom za moje prijateljice. Vratio se sretan kao malo dijete. Umoru ni traga. Dječački sretan ispijao je kapućino i gledao u dres s potpisima igrača na kojem je bilo dvadesetak potpisa ”Za Dražena od njegovog Želje”.

Nekako stidljivo mi je rekao da bi volio imati bordo dres, zatim sjeo u svog golfa i odjurio za Lucern pripremiti poklon za Dražena.

Ovo je priča o Mahiru i Draženu i sugestija da se u izvještajima s utakmica o navijačima ne govori i piše kao o huliganima. Ne, oni su heroji. Ljudi velikog srca.