Bogatu karijeru Duška Bajevića, danas selektora fudbalske reprezentacije BiH, obilježio je čuveni Veležov trener Sulejman Rebac.
Bajevićeva fudbalska priča počela je upravo u Mostaru, postao je jedan od najvažnijih igrača Veleža svih vremena, a uprkos slavi koju je uživao i koju uživa danas kao trener ostao je skroman, nenametljiv i totalno posvećen najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.
Kao fudbalera i čovjeka Bajevića je posebno oblikovao pomenuti Sulejman Rebac. Utjecao je na to da do maksimuma razvije nevjerovatne golgeterske sposobnosti, ali ima u njihovom odnosu i jedna čudna anegdota koju “Princ sa Neretve” nakon svih ovih godina spominje s osmijehom.
Portal analiziraj.ba prenosi kako je Bajević 2007. godine u razgovoru za sarajevsku Graciju opisao čovjeka koji ga je presudno formirao:
“Sula je alfa i omega u mojoj karijeri. On me profilirao ne samo kao fudbalera nego i kao čovjeka. Sula je bio veliki, on je meni pokazao sve što sam trebao da znam. Velež je u to doba imao izuzetnu generaciju, možda najtalentovaniju koja je ikada igrala u Mostaru. Mi smo lako usvajali nova znanja, finese i modernu igru zahvaljujući upravo Suli. On je bio i trener i otac. Volio je ljude. Volio je slobodu. Njegov pedagoški pristup počivao je na humoru. Recimo, ti kad vidiš Sulu, ne može proći pola sata a da se ne nasmiješ. Šta je on govorio meni, ili Mari, prije utakmice, ili na poluvremenu, to je druga stvar…”, prisjetio se Bajević, pa nastavio:
“Sjećam se, u Banjaluci igramo finale s Borcem, vode oni 2:0. Pred kraj poluvremena imao sam pravu šansu, Ćela je centrirao i lopta je išla meni na glavu. U tom periodu glavom sam rijetko promašivao, i već sam bio siguran da će to biti gol, samo sam trebao glavu postaviti. Ali sunce mi je išlo u oči i lopta me udari u čelo i odleti preko gola. Odmah poslije toga sudija svira kraj poluvremena. U Mostaru smo ih dobili 4:1, znači, gusto je, dadnu još jedan gol i mi ispadamo. I Sula kaže: ‘Šta je, Bajeviću, šta bi?’ ‘Nisam vidio, treneru, loptu od sunca.’ ‘Od sunca? A što nisi rekao da ti ga sklonim’, pa šamarčinu. (smijeh). On nije imao veliki rječnik, ali je imao te svoje manire, štoseve, kako bi te motivisao. Njegova je logika bila logika ironije i humora. Kaže: ‘Nemoj ti slučajno da skočiš. Viši si kad ne skačeš nego kad skačeš.’ Ili: ‘Nemoj da ideš na loptu. Daćeš gol, a to nije dobro…’ On je sve okretao na šalu. I ostavljao nam je prostor za individualnu i kreativnu slobodu. Ali je tražio mnogo od igrača.”
Naravno, šamar je bio sve samo ne tipično Sulino sredstvo treniranja, ophođenja s igračima ili građenja autoriteta. Prije je riječ o izuzetku koji se nije ponovio. Danas je takva praksa nezamisliva, više ni roditelj – i dobro je da je tako – ne smije udariti dijete a da se ne suoči s ozbiljnim optužbama za porodično nasilje. Ali ako o čovjeku koji ti je jednom i to priredio, nakon svih ovih godina govoriš kao o ocu, onda je jasno da je riječ o istinskoj legendi i bit će prava šteta ako neko od briljantnih mladih mostarskih pisaca ne napiše biografiju Sulejmana Repca.