Manje-više, svi znaju da je Ivica Osim danas napunio 78. godina života. Veličaju ga, slave, čestitaju mu, pišu po društvenim mrežama, a u zgradi mu ne dozvoljavaju izgraditi lift. Čak ni da to uradi vlastitim sredstvim. Da, to je naš odnos prema fudbalskom geniju. Prema čovjeku, koji je svojim autoritetom izvadio naš nogomet iz mračnog sivila.
Dobro, običan smrtnik pustit će suzu i krajem maja kada društvene mreže preplave scene iz Beograda s press konferencije, kada je Osim sa suzama u očima medijima objašnjavao zašto više ne može i ne želi biti selektor jugoslovenske reprezentacije dok se njegov grad granatira.
Zašto je sistem zakazao? Šta su Grad, Kanton, Država uradili da se najvećem fudbalskom geniju na ovim prostorima, u zgradi u kojoj živi, u(g)radi lift. U zgradi na Merhemića trgu. Da se ne pati svaki dan dok se spušta, a pogotovo penje do stana.
Toliko se samo u ovoj državi promijenilo zakona i propisa i pilagodilo ih kojekakvim skorojevićima, pohlepnim političarima, tajkunima; za njihove potrebe ispravljaju se “krive Drine”, ali se nadležni strogo drže slova zakona kada je u pitanju lift i Ivica Osim. Dok mu Japanci nude da da bira lokaciju i stan gdje će provesti ostatak života, u Gracu mu ulicu dali, u njegovom Sarajevu nisu u stanju lift uraditi.
Zašto nam služe velikani poput Osima? Za pokazivanje prema svjetskim autoritetima, ili kada se treba iskamčiti koji dinar? Ovakvim odnosom prema Osimu, pokazujemo, ustvari, kakvi smo mi.
Gospodo, vi koji vladate zemljom, krojite zakone po svojoj volji, gradonačelniče, premijeri, ministri, Osimu ne trebaju plakete, tapšanja po ramenu, nagrade za životno djelo. Gospodinu Osimu treba lift u zgradi u kojoj živi, u gradu u kojem je rođen i u kojem želi ostati do kraja života!
(S.S./Sportske.ba)