Godinama je naša država uspješno izbacivala velike talente koji su sa uspjehom branili boje nacionalnog grba. No isto tako je mnogo njih vidjelo budućnost negdje drugdje i na kraju, zbog raznoraznih ličnih razloga, odlučilo nastupati za selekcije drugih država. U prilogu vam predstavljamo prvih 11 koji su imali pravo nastupa za Bosnu i Hercegovinu. Možda kontroverzno, formacija će biti 5-2-1-2.
Golman: Samir Handanović (Inter)
Teško da možemo poželjeti bolje od ovoga. Sigurni smo da nismo prenaglili kada kažemo da je kapiten Intera bez sumnje jedan od najboljih golmana u historiji Serie A. Već više od decenije uspješno brani u jednoj od najjačih svjetskih liga, počevši u onoj zlatnoj generaciji Udinesea sa: Cuadradom,Armerom,Candrevom,Inlerom,Sanchezom,Asamoahom i Di Nataleom da bi u 2012. godini obukao dres Neuroazzura gdje, uprkos mnogim ponudama, i dan danas stoji među stativama. Rođen je u Ljubljani ali su mu roditelji porijeklom iz BIH. Ipak, odlučio se za zemlju svog rođenja i upisao impresivnih 80 nastupa za Sloveniju, predstavljajući svoju domovinu i na Svjetskom Prvenstvu u Južnoj Africi.
Štoper: Emir Dilaver (Dinamo Zagreb)
Prvi od tri štopera je momak koji je u više navrata otvoreno izjavio da bi bez puno razmišljanja obukao nacionalni dres BiH a to je Dinamov „Kapiten bez trake“ Emir Dilaver. Međutim, sve su veći izgledi da do toga nikada neće doći s obzirom da je Nacionalni Savez BIH izjavio da štoper Dinama nije spreman za promjenu državljanstva. Inače, Dilaver je rođen prije 27 godina u Tomislavgradu ali je kao omladinac nastupao za mlađe selekcije Austrije, doduše nikada nije nastupio za seniorsku reprezentaciju. U Dinamu pruža svoje najbolje partije dosad i stoga je zaista šteta što nećemo imati priliku da ga gledamo u našoj reprezentaciji, pogotovo znajući da dosta, žargonski rečeno „škripimo“ na pozicijama štopera.
Štoper: Dejan Lovren (Liverpool)
Definitivno onaj koji je od svih ovih pojedinaca imao najbolju karijeru i koji je na pragu osvajanja jednog od najslađih trofeja koji postoje a to je trofej engleske Premier Lige. Lovren je rođen u Zenici ali je odrastao u Hrvatskoj koju je predstavljao na dva Svjetska Prvenstva i vjerovatno će biti tu i za treće. Njegovo ime će zlatnim slovima biti upisano u Hrvatskoj budući da je bio dio zlatne generacije koja je stigla do finala Svjetskog Prvenstva u Rusiji. Definitivno je reprezentacija Hrvatske u posljednjih pet godina nezamsliva bez bivšeg igrača Liona i Southamptona. Sličan status će zauvijek imati i u Liverpulu gdje je bio dio ekipe koja je prošle godine osvojila Ligu Prvaka. Zaista karijera na kojoj mu mnogi mogu pozavidjeti.
Štoper: Neven Subotić (Union Berlin)
Vjerovatno su mnogi zaboravili na bivšeg igrača Borussie iz Dortmunda ali on još uvijek igra u najjačem rangu Njemačke i to za jedno od prijatnijih iznenađenja ove sezone, Union iz Berlina. Subotić, poput Lovrena ne manjka što se tiče osvojenih trofeja. Dvije godine zaredom je osvajao Bundesligu igrajući za Dortmund, tada prevođenom Jurgenom Kloppom. Interesantno da su obojica Subotić i Lovren imali privilegiju da ih trenira karizmatični Njemac i da počnu jedno finale Lige Prvaka koje su doduše obojica i izgubili. Također su obojica i rođeni u Bosni i Hercegovini, tačnije Subotić je rođen u Banja Luci ali se ipak odlučio nastupati za selekciju Srbije.
Lijevi bek: Vedran Ćorluka (Lokomotiv Moskva)
Iako je kapiten Lokomotive po lokaciji štoper, vrlo je često znao da pokrije sve pozicije u odbrani dok je igrao na ostrvu za Manchester City i Tottenhem. Sa preko sto nastupa za Hrvatsku, Ćorluka je bez sumnje jedan od najboljih odbrambenih koje je Hrvatska ikad imala. Međutim, bivši Dinamovac je zapravo rođen u Derventi i ostaje veliki žal što smo mogli, a nismo, gledati ga u dresu naše reprezentacije.
Desni bek: Darijo Srna (U mirovini)
Definitivno najbolji desni bek na Balkanu ikada, Darijo Srna je rekorder po broju nastupa za Hrvatsku reprezentaciju i njihov bivši dugogodišnji kapiten. Poznat najviše po svojoj lojalnosti zbog koje je, uprkos ponudama Bayerna i Chelsea, skoro čitavu svoju karijeru proveo u Shaktaru iz Donetska. Sposoban da igra i u veznom redu, Srna je prošle godine okačio kopačke o klin nakon jedne sezone na Korzici u Cagliariju. Njegov otac je rođen u Bosni i bivši je igrač Sarajeva. Trenutno je član stručnog štaba u Shaktaru.
Zadnji vezni: Jasmin Kurtić (SPAL)
Slovenac koji je od 2012. godine skupio više nego pedeset nastupa za svoju domovinu je nedavno izjavio kako je imao šansu da zaigra za Zmajeve prije sedam godina,s obzirom da su njegovi roditelji porijeklom sa ovih prostora, ali je odbio zbog činjenice da je svoju čitavu mladost proveo u Sloveniji.
Bivši igrač Atalante je vrlo zahvalan i može pokrivati bilo koju poziciju u veznom redu. Fizički vrlo dominantan, s jakim udarcem iz daljine ovaj veznjak italijanskog SPAL-a uvijek ostavlja srce na terenu.
Centralni vezni: Marko Marin (Crvena Zvezda)
Iako, nekada prozvani „Njemački Messi,“ uglavnom igra na poziciji desteke,odnosno plejmejkera, kako bude stario vjerovatno će se povući nešto dublje u vezni red. Definitivno je onaj od kojeg se od svih ovih sjajnih igrača očekivalo najviše. Rođen u Bosanskoj Gradiški, Marin je imao samo dvije godine kada je njegova familija, zbog majčinog posla, odselila u Njemačku. Kao vrlo mlad se nametnuo u Borussiji iz Menhengladbaha i bio toliko impresivan da je čak bio pozvan da igra za reprezentaciju Njemačke na jednom Svjestkom Prvenstvu 2010.godine, što znači da se na njega mnogo računalo u budućnosti. Tom prilikom je izjavio da nikada nije dobio poziv Bosne niti Srbije da zaigra za njih. Potom je usljedio je transfer u Werder Bremen koji je tada imao vrlo dobru ekipu i pretendovao za titulu. Međutim, najveći transfer se desio 2012. godine kada je Marin potpisao za tada aktuelne šampione Evrope, ekipu Čelzija. Iako su Plavci promjenili dosta trenera, nijedan nije ozbiljno računao na njega shodno tome da su ga svake godine slali na brojne pozajmice u maltene sve države u Evropi od: Španije do Turske do Italije do Belgije i napokon do Grčke gdje je najviše i igrao, braneći boje Olimpiakosa. U Zvezdi je donekle oživio svoju karijeru ali s obzirom da je već ušao u četvrtu deceniju života, možemo s pravom reći da nikada neće do kraja ispuniti svoj ogromni potencijal koji je pokazivao na početku svoje karijere u Njemačkoj i zbog kojeg su ga poredili sa najvećim svih vremena.
Ofanzivni vezni : Josip Iličić (Atalanta)
Jedan od tehnički najtalentovanijih igrača na svijetu, Josip Iličić je nedavno dobio svoje mjesto u timu sezone Serie A za sezonu 2018./2019. Iskusni Slovenac je bio jedan od najvažnijih igrača Atalante prošle sezone i kupi velike zasluge za plasman ekipe iz Bergama u Ligu Prvaka. Iako je rođen u Bosni i Hercegovini, tačnije u Prijedoru, bivši igrač Palerma i Fiorentine je nakon smrti svojeg oca, kao vrlo mlad odselio za Sloveniju. Isto kao i Marina, Iličića nisu zvali da igra za našu reprezentaciju ali je otkrio da bi se svejedno odlučio da igra za domovinu u kojoj je tada živio čitav svoj život. Naredna godina će obilježiti deceniju otkako uspješno igra za Sloveniju, gdje je postigao devet golova i gdje je godinama njihov najbolji igrač.
Polušpic: Luka Jović (Real Madrid)
Najskuplji od svih pomenutih je bivši igrač Eintrahta iz Frankfurta, Luka Jović. Rođen je u Bijeljini ali je kao vrlo mlad zapao za oko skautima iz Beograda. Tamo je igrao za Crvenu Zvezdu i par godina kasnije nakon što je „eksplodirao“ u Njemačkoj, uslijedio je poziv kraljevskog kluba gdje strpljivo čeka svoju priliku dan danas. Zbog svoje privrženosti Srbiji još od malih nogu, odlučio je zaigrati za popularne „Orlove“ i predstavljati ih na Svjetskom Prvenstvu u Rusiji 2018.god, premda dosta neuspješno. Tamo rijetko dobija svoju priliku, većinom zbog nevjerovatne forme drugog napadača, Aleksandra Mitrovića ali i zbog burnog privatnog života i afera sa ženama zbog kojeg ga pojedini menađeri odbijaju zvati u repku. Međutim, s obzirom da Edinu Džeki ostaju još maksimalno tri godine u reprezentaciji Bosne I Hercegovine, velika je šteta što se Jović nije odlučio igrati za zemlju svojeg rođenja.
Centarfor: Mladen Petrić (U mirovini)
Petrić je rođen u Brčkom ali se sa roditeljima brzo preselio u Hrvatsku pa potom i u Švicarsku. Igrajući tamo je postigao veliki broj golova i logično da je slijedeći korak bila Njemačka. Vrlo korektno je igrao za Dortmund i HSV. Te partije su privukle pažnju Slavenu Biliću koji ga je zvao u reprezentaciju.Njegov najljepši momenat po kojem ga većina i pamti je bio gol protiv zlatne generacije Engleske koji je uništio sve njihove nade o plasmanu na EURO 2008.Kako ironično budući da se kasnije preselio u glavni grad Engleske, igrajući i za Fulham i za West Ham. Zbog velike konkurencije u napadu Hrvatske, nije bio pozivan za EURO 2012. Karijeru je završio u Panatinaikosu.
Na kraju da spomenemo da smo svjesni da bih se Zlatan Ibrahimović ušetao u ovu listu ali mišljenja smo da bih to bilo previše predvidljivo ali nikako nećemo podcjeniti kralja ove igre. Ostalo je još mnogo talenata koje nismo naveli poput:Krstajića,Kovačića,Jelavića,Cicana Stankovića,Arnautovića i Junuzovića, uglavnom shvatate poentu. Da su bar polovica ovih igrača bili drugačijeg mišljenja, čitava država Bosne i Hercegovine ne bi morala strahovati i polemisati o tim vječitim baražima i neuspjelim plasmanima na velika prvenstva.
(Emir Maslo/Sportske.ba)