Piše: Tarik Šatara
Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine jučer je u finalu pretkvalifikacionog turnira za Olimpijske igre poražena od Poljske.
Da, utjecali su loši uslovi u kojima su se naši košarkaši pripremali. Da, i pripreme Zmajeva u smislu prijateljskih susreta su trebale biti na ozbiljnijem nivou. Da, falio je playmaker. Da, falio je klasični šuter. Da, sudije. Da, Musa i Nurkić, najveće zvijezde tima, nisu odigrali utakmice svojih života protiv Poljaka. Da, u pojedinim trenucima izgledalo je da se ne zna precizno šta je čija uloga na parketu u redovima Zmajeva. Na koncu, da, i neke odluke selektora Adisa Bećiragića, očigledno, nisu bile najbolje.
Foto: FIBA
Bit je u tome da je vjerovatno sve navedeno utjecalo na poraz u finalu i da bi upiranje prstom u isključivo jednog krivca bila simplifikacija i blaga nepravda.
A, zamislite, čak i da je sve gore pobrojano bilo suprotno, ni to ne bi garantovalo uspjeh i osvajanje turnira jer – prosto – u sportu nema garancija.
IZMEĐU KATASTROFE I OPRAVDAVANJA
Balkanska populacija je sklona krajnostima, pa nije ništa čudno da se takvi pogledi prenose i na sport; posljedično, pogledi na jučerašnji poraz reprezentacije variraju između tragedije i opravdavanja pod svaku cijenu.
Dva razloga govore da jučerašnji ishod događaja nije tragičan. Prvi je to što gubljenje od četvrtoplasirane ekipe s Eurobasketa na njihovom terenu, jednostavno, ne može predstavljati kraj svijeta, a drugi razlog leži u tome sto nam eventualni plasman u kvalifikacije za Olimpijske igre vrlo vjerovatno ne bi donio i odlazak u Pariz, imajući u vidu kakav bi nas posao čekao u narednoj fazi.
Ništa manje nepravilna je i druga krajnost. Treba to reći; jučerašnji poraz jeste neuspjeh. Bosna i Hercegovina igrački je superiornija od Poljske, Zmajeve su favorizirale i kladionice i to u oba meča protiv Poljaka, a čak su i u pojedinim tekstovima na FIBA-inom portalu bh. košarkaši označavani kao prvi favoriti turnira.
Foto: FIBA
OMLADINSKE SELEKCIJE I DOMAĆE PRVENSTVO
Pravi problemi bosanskohercegovačke košarke i reprezentacije kriju se mnogo dublje, a poraz od Poljske u finalu tek se može smjestiti u riječi legendarnog Duška Vujoševića da bi bila šteta da BiH ne iskoristi ovu talentovanu generaciju.
Kud ikamo opasnije nevolje za budućnost nacionalne selekcije nalaze se u bazama iz kojih bi seniorski tim trebao crpiti nove košarkaše, a to su omladinske selekcije i domaće prvenstvo.
A stanje u omladinskim reprezentacijama BiH je takvo da se iste trenutno znaju boriti za opstanak – u B divizijama! Bolnije zvuči ovako: Da prije desetak dana kadetska reprezentacija nije pobijedila Austriju, završila bi u razigravanju za ispadanje u C diviziju. A to je ona ista reprezentacija koja je prije tačno osam godina i pet dana osvojila evropsko zlato. Ni stanje u juniorskoj selekciji nije znatno sretnije, pa je ona na nedavnom Eurobasketu B divizije zauzela 14. mjesto u konkurenciji 22 države.
Foto: FIBA
Kada bi postojalo neko imaginarno evropsko prvenstvo za košarkaške državne lige, prilično sam uvjeren da ni tamo bh. predstavnik ne bi imao provod za pamćenje. Prvenstvo BiH u košarci, ustvari, godinama grca u mukama i polupraznim dvoranama. U takvom prvenstvu je prošle godine bilo “normalno” da neke ekipe krenu sa pripremama, a da se uopšte nije znalo ni kada počinje liga niti kako će ista izgledati.
Za bolje sutra bh. košarke, pa konkretno i reprezentacije, niži rangovi bh. igre pod obručima trebali bi biti razvojni, baš kao što bi to trebao biti i najviši rang. Još bitnijim za našu košarku se čini jačanje klubova sa tradicijom iz velikih sredina, poput Bosne i Slobode. Imati takav klub na ozbiljnom regionalnom nivou značilo bi prvo popularizaciju košarke koja se, barem u Sarajevu, čini potrebnom, a onda i otvaranje prostora da se mladi bh. talenti koji žele nositi bosanskohercegovački grb na dresovima razvijaju u okvirima jedne ozbiljne evropske lige, što ABA liga u ovom trenutku i jeste. Iako Bosna još nije blizu tog nivoa, svakako valja spomenuti da bi, sa Dubravkom Barbarićem na čelu, Studenti stvarno mogli postati ono što je potrebno kako Bosni i Hercegovini, tako i njenom glavnom gradu.
PROBLEM, POTENCIJAL, SUŠTINA
Pobrojane stvari, uistinu, jesu veći problemi za košarku u BiH od neplasmana na kvalifikacioni turnir za Olimpijske igre, pogotovo kada je u pitanju budućnost reprezentacije. Upravo omladinske selekcije i domaća klupska košarka trebaju biti baze igrača od kojih će seniorska selekcija živjeti, a eventualni reprezentativni uspjesi, dok domaće prvenstvo tavori, predstavljali bi svojevrsnu fatamorganu. Jer pravi put jeste – ako je već nedostatak playmakera i šutera nešto što očigledno nedostaje reprezentaciji – iste tražiti, praviti i razvijati u vlastitim redovima, a ne pod svaku cijenu razmišljati isključivo o naturalizovanom rješenju na poziciji broj jedan.
Foto: T. Šatara/Sportske.ba
No, da bi se nagomilani problemi domaćih liga makar krenuli rješavati, rad Košarkaškog saveza bi morao biti na znatno višem nivou, a da bi se do istog došlo – možda i samo možda – potrebno je i da se poveća interes javnosti za domaćim prvenstvom. Ustvari, utisak je da taj interes naše javnosti za košarkom istovremeno predstavlja i problem i potencijal: Jeste, nije baš najbolje to što Prvenstvo BiH prate gotovo samo porodice igrača, pojedini zagriženi fanovi i oni Tuzlaci koji još uvijek imaju strpljenja za prosječne rezultate, ali se zato pravi potencijal može vidjeti u tome što je veliki dio države s ogromnim interesovanjem pratio protekli turnir. Prosto, nacija koja je spremna ispratiti pretkvalifikacije za Olimpijske igre, ima potencijal i biti onim što se naziva košarkaškom nacijom čije dvorane ne zjape prazne.
