Piše: Mirza Kusturica

Histerija oko fudbalske reprezentacije i posljednjih dešavanja u i oko NS BiH ne jenjava već danima unazad. Dok jedni odgovornim za novonoastalu situaciju smatraju savez, pa zazivaju bojkot, prekide utakmica i slično, drugi opet traže očitovanje reprezentativaca, u prvom redu Edina Džeke, proziva ga se za šutnju i ignorisanje.

U ovom tekstu pokušat ćemo odgnonetnuti stvarne razloge ali i javnosti otkriti neke do sada nepoznate detalje kada su u pitanju tekuće kvalifikacije. Pomalo simptomatično jeste da se ovakav nivo kolektivne histerije nije mogao vidjeti čak niti nakon poraza od Luksemburga i Islanda, ali jeste nakon naprasne smjene selektora. Pa se traži hitno očitovanje kapitena reprezentacije, u najmanju ruku kao da je selektor redao pobjedu za pobjedom. O tome što smo možda i previše „merhametli“ nacija pa bi i pored očitog srljanja u propast, vodili brigu o moralu i onom našem „nije red“,  nekom drugom prilikom. Da se tako razmišlja u zemlji koja ne propušta niti jedno veliko takmičenje, shvatili bi smo, ali kada je riječ o reprezentaciji koja nema niti jedan plasman na Euro, onda se s razlogom pitamo, jesmo li svih proteklih godina baš uvijek bili upravu?

No, da se vratimo malo unazad i da konačno pokušamo saznati zašto se dežurnim krivcem za sve loše smatra Vico Zeljković i kolika je uopće njegova krivica u svakoj odluci.

Vico Zeljković je uz ogromno negodovanje javnosti insistirao na dovođenju Ivayla Peteva na klupu reprezentacije. To je neosporna činjenica. Iako je tada po prvi put Sergej Barbarez bio ozbiljan kandidat za klupu reprezentacije, Zeljković se odlučio za Peteva. Doček Bugarina u Sarajevu i dalje se prepričava. Protesti, provokativna pitanja na press konferencijama, neslane šale i ružne upadice čak i od gostiju u TV studiju tokom utakmica reprezentacije, bile su mučne za gledati i slušati. Petev se nije plasirao na Svjetsko prvenstvo ali je ostvario uspjeh u Ligi nacija, reprezentacija je ponovo bila „u modi“ i sa nestrpljenjem se čekao početak kvalifikacija.

Vico Zeljković je pogriješio onog momenta kada je odlučio da ne produži ugovor Ivaylu Petevu pred početak kvalifikacija.

Predstavnici Bošnjaka imaju sve u svojim rukama

Nakon „otkaza“ Petevu, predstavnici Bošnjaka u Izvršnom odboru NS BiH striktno su tražili da oni predlože ime novog selektora. Da budemo precizniji, prema našim dobro provjerenim informacijama, traženo je isključivo da novi selektor dođe na prijedlog Fudbalskog saveza Kantona Sarajevo. Zeljković se nije bunio, ispunio je želju predstavnicima Bošnjaka u IO, pa je na klupu reprezentacije sjeo Faruk Hadžibegić.

Zanimljivo je istaći da prilikom Hadžibegićevom imenovanja koje se desilo „preko noći“ nije bilo pitanja o konkursnim procedurama, komisijama za izbor selektora i niko se nije značajno bunio, kao što je to bio slučaj sa njegovim prethodnikom. O dvostrukim aršinima nekom drugom prilikom…

I nije se se Hadžibegić dugo zadržao, tri uzastopna poraza, pogotovo blamaža protiv Luksemburga bili su dovoljni da se savez po drugi put u historiji pozdravi sa Hadžibegićem.

Nakon toga, ponovo je krenula licitacija sa imenima i ponovo se u javnosti Zeljković kao prvi čovjek saveza prozivao za sve i svašta. I opet je morao ispunjavati želje, ovaj put Bošnjaka iz Hercegovine.

Istina, kao predstavnik HNK u Izvršnom odboru NS BiH je Ivan Beus – Hrvat. No kako Bošnjaci iz ovog kantona nemaju svog direktnog predstavnika (iako su trebali, a kako i čijom krivicom nemaju, u nekom drugom tekstu). Samo zbog napomene: u Izvršnom odboru NSBiH nekada ranije svake dvije godine rotirali su se hrvatski i bošnjački predstavnik iz “NS HNŽ”, kao i iz FS SBK. To više nije moguće, a takva promjena statuta nije se desila u mandatu Vice Zeljkovića.

Kao svojevrsnu „kompenzaciju“, ovog puta su upravo bošnjački predstavnici iz Hercegovine tražili pravo na prijedlog selektora. I pored toga što je Ivan Beus kao predstavnik HNŽ bio protiv, Zeljković je ponovo odlučio ispuniti želju Bošnjaka, istina ovaj put uz određene političke ingerencije. Ali zbog mira u kući i zbog toga što mu navijački puk fakturiše sve i svašta, prvi čovjek saveza je popustio i prihvatio prijedlog za imenovanje Mehe Kodre za novog selektora.

Meho je znao u šta se upušta – bez bilo kakvih tajni ili skrivenih radnji

Reći će nam dobro provjeren izvor da se u savezu svakako razmišljalo o Mehi Kodri kao novom selektoru ali ne u momentu u kome je došao. Određen dio članova IO, već duže vrijeme htio ispraviti nepravdu koja je prema Kodri učinjena deceniju ranije pa je dobar dio njih smatrao da Meho možda treba dobiti šansu u novom ciklusu kada bi na miru mogao graditi ekipu i novu okosnicu reprezentacije bez pritiska i prevelikih rezultatskih očekivanja u prvom ciklusu – pogotovo obzirom da su u pitanju teške kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo.

Kako kvalifikacije nisu još uvijek bile izgubljene, te smo do tada objektivno imali samo jedan kiks (domaći poraz od Luksemburga), u savezu su bili mišljenja da je reprezentaciji potrebno ime koje će razdrmati ekipu, donijeti pozitivni šok i vratiti ekipu u igru za plasman na Euro. Tražio se isključivo takav profil selektora! Razmišljalo se o čak i o strancu pa i o treneru za kojeg će biti potrebno odriješiti kesu u datom momentu kako bi se ostvario primarni cilj – plasman na Euro 2024!

Vahid Halilhodžić je i tada kotirao kao glavni kandidat za novog selektora. Kako je Vahid odbio čak i mogućnost razgovora, u savezu su se odlučili na razgovor sa Kodrom.

Kodri je jasno rečeno da se od njega očekuje rezultat i povratak na pobjednički kolosijek. U tom momentu niko nije spominjao vrijeme za izgradnju reprezentacije i nekih novih ideja. A budimo i realni i da se spominjalo vrijeme i nove ideje, sasvim opravdano je bilo za očekivati šest bodova iz protekle dvije utakmice protiv objektivno slabijih protivnika.

No, ono što je tužnije – niti je Kodro u protekle dvije utakmice nametnuo nove ideje niti bilo kakva nova rješenja, a povrh svega je izgubio vjerovatno i ključnu utakmicu! Dakle, nije ispunio ono što se od njega očekivalo i zahtjevalo prilikom preuzimanja reprezentacije.

Ne, nije se kod Kodri nikada spominjalo vrijeme, nego isključivo rezultat. Bilo je uzmi ili ostavi, a Kodro je uzeo i pored šanse da možda u nekom drugom cikusu bude izabran kao selektor koji će imati vrijeme. Ovog puta se tražo drugačiji profil selektora. Da je i sam Kodro bio potpuno svjestan te činjenice govori i stavka u ugovoru po kojoj „selektor postaje bivši ukoliko se ne usvoji njegov izvještaj“. Jedino opravdanje može biti da nije pročitao ugovor koji je lično potpisao.

A to bi priznat ćete bilo pomalo neozbiljno. Baš kao što je neozbiljna bila i Kodrina izjava u intervju za Mondo 25 dana prije utakmice sa Portugalom (koji će do tada vjerovatno osigurati plasman) u kojoj će ispaliti „kako nema imperativ pobjede“ – u finalu kvalifikacija, pred punim Bilinim Poljem gdje se u utakmici na „jednu loptu“ može svašta desiti a BiH vratiti u igru za direktan plasman! Ah, da, Kodro nije znao da se utakmica igra na domaćem terenu pa će na šokantnu izjavu dodati još šokantniju – kako „U Lisabon putujemo rasterećeni“.

Iako tog dana nije bilo riječi o bilo kakvoj smjeni, autora ovog teksta iskreno je zabrinula takva izjava. Po prvi put bio sam postao svjestan da imamo selektora koji nešto više od tri sedmice do utakmice nije onaj za kojeg sam mislio da jeste: „da pravi kalkulacije, računa koga pozvati, ko će donijeti prevagu, kako osujetiti Portugalce pred domaćim tribina, da gleda naš ali i raspored Slovačke i Luksemburga, mobilizira sve u i oko saveza“.

I kada pored svega izjavi da ne bi ništa mjenjao na Islandu, kao da je u Rejkjaviku prštalo od silnih prilika i sjajne igre naše reprezentacije – pa da razumijemo. Ovako, znao sam da imamo selektora koji nije sposoban da nas kroz kvalifikacije odvede na veliko takmičenje, a bojao sam se niti kroz baraž.

Kolektivna histerija, bojkot i prozivanje kapitena. Zašto?

Nakon poraza i bruke protiv Luksemburga, a zatim protiv Islanda nismo vidjeli tu količinu razočaranosti, ogorčenja i razočarenja kod sportske i navijačke javnosti, kao što je to slučaj proteklih dana nakon smjene Mehe Kodre.

Ide se toliko daleko da proziva i Edin Džeko kao kapiten reprezentacije da „konačno progovori“?  A šta bi Edin trebao reći? Pobuniti se jer Kodro nije ispunio ono što se od njega očekivalo i zbog stavke koju je lično potpisao u ugovoru? Teško za razumjeti.

Poziva se Edin da „konačno“ podigne glas protiv Vice Zeljkovića koji je dva puta zaredom ispunjavao želje Bošnjaka u savezu kada je izbor novog selektora u pitanju.

Osim toga, budimo realni, fudbalska reprezentacija BiH jedna je od rijetkih u zemlji koja ima i ptičijeg mlijeka da zatreba. Za razliku od rukometaša ili košarkaša koji spavaju po četvorica u jednoj sobi ili koji do Poljske putuju 25 sati, naši „najbolji“ fudbaleri imaju tu privilegiju da traže da ne borave u savezovom trening kampu tokom okupljanja, nego da se savez izloži dodatnim troškovima zakupom elitnih hotela na Ilidži. I ispunjavaju im se te želje. I neka se ispunjavaju, ništa nije sporno a sve u cilju rezultata.

I ma koliko ih kudili i kritikovali za neke druge stvari, nisu čelnici saveza ti koji će istrčati na teren Bilinog Polja ili na Rejkjaviku po tri boda, niti su oni ti koji će voditi ekipu. Neosporna činjenica je da naši reprezentativci imaju sve neophodne uslove, onakve kakve su generacije prije njih mogle samo sanjati.

Osim toga, prozivanje isključivo Zeljkovića dovoljno pokazuje da javnost ni malo nije upoznata kako i na koji način se odlučuje u savezu. Ne zna veliki dio ovdašnje javnosti da se niti jedna bitna odluka ne može donijeti ukoliko npr. samo „bošnjački“ predstavnici ulože veto. Niti jedno imenovanje bilo koga ili bilo čega ne može po statutu proći bez njihove saglasnosti. Pa bi tako oni koji se pozivaju u prvom redu na patriotizam i „ugnjetavanje Bošnjaka tobože“ trebali prvo pomesti ispred svoje avlije.

Oni koji bi da strukture u NS BiH mjenjaju silom ili nepopularnim metodama koje će prije donijeti „masne“ kazne i potencijalne suspenzije od UEFA-e čime će štetu pričiniti samo svojoj reprezentaciji državi, treba da znaju pravilan i jedini ispravan način jeste prilika već sljedeće godine kada su izbori u kantonalnim savezima. Od toga sve počinje. Godinama delegati u ime klubova iz najnižih rangova takmičenja zarad sitnih interesa i ličnih povlastica svoje glasove daju onima „za koje im se kaže“ a onda takvi budu birani u krovni savez. I koliko god puta prekinuli utakmicu, zapalili stadion, „otjerali“ ovog ili onog, već sljedeći će doći ponovo na isti način, na prijedlog kantonalnih saveza. Pa osim trenutne štete reprezentaciji, dugoročno se neće postići baš ništa. Sve dok se oni koji smatraju da mogu i žele lično ne uključe i ne pomrse račune delegatima i uhodanom sistemu ponašanja u kantonalnim savezima. To je ključ, sve drugo samo utopija i bespotrebna priča.

Vico poslušao glas javnosti – ali se u konačnici okrenuo svom rješenju

Vratimo se malo izboru novog selektora. Bit će to po svemu sudeći Savo Milošević. Je li Milošević u ovom momentu idealno trenersko rješenje za reprezentaciju BiH? Možda nije. Ali je činjenica da je Vico Zeljković nakon dvije ispunjene želje „bošnjačko-hercegovačkih“ lobista, koje se na kraju nisu pokazale ispravnim rješenjem, odlučio presjeći i imenovati selektora.

Daleko od toga da ga branimo, ali ne bi bilo pošteno ne spomenuti da je i ovog puta Zeljković odlučio poslušati glas javnosti.

Kada se Vahid Halilhodžić javio (dok je Kodro još uvijek bio selektor), poručivši kako Zeljkovića i Misimovića čeka u Dubrovniku, prvi čovjek je po slijetanju na sarajevski aerodrom sa Rejkjavika najavio ozbiljan rez i spremao se za diplomatske pregovore u Dubrovniku. Ako je svojevremeno Kulin ban napisao povelju za reguliranje trgovačkih odnosa između Bosne i Dubrovnika, Vico je spremao svoju „dubrovačku povelju“. Bio je spreman Halilhodžiću ponuditi prazan komad papira na kome će napisati željenu platu, te birati saradnike po želji te garant da ima pravo otpisati koga god želi iz igračkog kadra. Povrh svega toga, bio je Zeljković spreman garantovati i dodatnu veliku novčanu nagradu u slučaju plasmana.

I znao je Vahid sa kakvim ponudama stiže ponuda iz krovne kuće bh. nogometa. Istina, kazao je Vaha Zeljkoviću da se javi u ponedjeljak 18. septembra (dok je Kodro još uvijek bio selektor), dok je u međuvremenu davao izjave kako nije korektno pregovarati dok je Kodro selektor. I primio je znanju „znakovitu“ Vahinu poruku Zeljković pa se tako nije javio u ponedjeljak jer je Meho Kodro još uvijek zvanično bio selektor – smatrajući to ispravnim i poštenim odnosom prema Kodri.

Nakon što je Kodro smjenjen sa selektorske pozicije, pokušao je Zeljković Vahu dobiti na telefon, ali sa druge strane nije bilo odgovora.

Izjavit će nakon toga Halilhodžić kako „ne želi više razgovarati“ jer je savez kako kaže nepošteno postupio prema Kodri i da nije bio red da se dogovara dok je Kodro selektor, te dodati i kako se „Zeljković trebao javiti u ponedjeljak (dok je Kodro bio selektor) ali nije pa od dogovora nema ništa“. Ko je u ovom slučaju bio pošten ili nepošten prema Kodri, neka javnost sama procjeni.

Iako je Vaha po prvi puta bio ozbiljno blizu preuzimanja reprezentacije, nakon što je samo njegovom odlukom propao dogovor, Zeljković se okrenuo najbržem mogućem rješenju u datom momentu. Uredu, vjerovatno je moglo biti i drugih brzih rješenja, ali ponovit ćemo, nakon ispunjavanja „bošnjačkih“ želja, Vico je odlučio kako će sam odvesti stvari do kraja – ma koliko to bio nepopularan potez u javnosti. I na tome mu niko ne može zamjeriti.

Istina, razgovaralo se i sa Igorem Štimcem koji je pokazao interes ali trebao je vrijeme da riješi obaveze u Indiji. Kako se savezu žurilo i kako je do 27.09. trebalo poslati spisak igrača, Zeljković je odabrao Savu Miloševića što će svoju formalnost dobiti u petak, vjerovatno uz saglasnost svih članova Izvršnog odbora.

Zeljković je ovog puta ponovo odlučio na sebe preuzeti rizik, nadajmo se da će pogoditi kao i prvi put – kada je izazvao lavinu negativne energije u javnosti sličnu aktuelnoj.

Legende trebaju imati svoje mjesto – u savezu!

I iako će mi proteklih dana kolege, ali i pojedini sportski radnici, te kompletna redakcija Sportskih zajedno sa vlasnikom portala zamjeriti na ovakvom, previše direktnom pomalo i surovom „odnosu prema legendama našeg fudbala“– smatram da stvari treba nazvati pravim imenom.

Nije potpisnik ovog teksta taj koji se bahato odnosi prema legendama našeg fudbala, nego oni koji ih uporno postavljaju smatrajući da igranje u velikim klubovima automatski znači i biti dobar selektor.

A takav sistem koji ponavljamo godinama unazad – donio nam je samo jedno veliko takmičenje. Jeste, od legende koja se opravdano smatra najboljim fudblerom BiH svih vremena ali i legende koja ima svoj gard! Zbog svog garda nas je odveo na Svjetsko prvenstvo!

Da igranje u velikim klubovima po automatizmu znači biti dobar trener, pokojni Maradona bio bi najbolji. Uvidjeli su Argentinci na vrijeme da ne ide, pa je „mali zeleni“ nakon neuspješnog selektorskog pokušaja da „gaučose“ odvede na krov svijeta uvijek imao neko počasno mjesto u savezu. A nekoliko godina kasnije iste „gaučose“ će na krov svijeta odvesti do tada relativno nepoznat stručnjak svjetskoj javnosti, ali koji se ozbiljnim radom u mlađim selekcijama nametnuo kao neko u kome je tamošnji savez prepoznao mladog, modernog stručnjaka sa vizijama, energijom i znanjem.

Po čemu i do kad ćemo se voditi logikom da biramo trenere na osnovu toga što su „legende“ koje u trenerskoj karijeri osim treniranja francuskih ili švicarskih drugoligaša bez pretjeranih uspjeha, ili evidentnih skorašnjih neuspjeha sa susjednom ali i već nekada ranije sa svojom reprezentacijom nisu napravili ništa?

Da ne spominjemo javnosti već „izlizana“ imena, pa ćemo napraviti presedan. Autor ovog teksta čvrsto vjeruje da je npr. Dean Klafurić bolji trener i od Kodre i od Hadžibegića. Da, Klafurić, Veležov trener kao primjer kod kojeg u kratkom vremenskom roku možeš jasno vidjeti trenerski rukopis, znanje i energiju ali i rezultat. I to je opet samo mišljenje autora ovog teksta, sa kojim se ne mora slagati bilo ko jer je jasno da mnogi od nas na „najvažniju sporednu stvar“ ne gledamo istim očima. I to je sasvim legitimno. Biti dobar igrač i veliko ime, ne znači i biti dobar trener.

I kada autor ovog teksta napiše da je Klafurić bolji trener nego Kodro, to nipošto ne znači da smatra kako je Kodro manja legenda nego što jeste. Jer barem za mene, Servete, Lozana i neuspješna avantura sa Sarajevom nisu neki značajan trenerski „background“.

Legende poput Kodre i Hadžibegića trebamo poštovati i boriti se za njihova mjesta u savezu. Zbog onoga što jesu u svijetu fudbala, zbog veza širom svijeta, elokventnosti, gospodskom ponašanju sa manirima i svemu što ih krasi. Ali kad vidimo da ih ne ide na mjestu selektora, teško je ćutati radi morala i ljudskog odnosa, jer niko, ma kolika legenda bio ne može i ne smije biti veći od reprezentacije, a kamoli zbog činjenice kad svi vidimo da srljamo u propast, pozivati na nerede i bojkot, jer bi trebali biti moralni. Rezultat je u fudbalu jedino što se gleda, koliko god to bolno zvučalo tako je, a rezultat dosadašnje prakse kaže: Bosna i Hercegovina – nastupi na Evropskim prvenstvima: 0.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno i uredničku politiku portala.