Piše: Mladen Bošnjak
Nije nimalo fer, nije pošteno, ni produktivno, što se otvorio čitav jedan front protiv Blaža Sliškovića, samo zato što je razumljivo emotivno proslavio prvi trenerski trofej. Najdalje je otišla udruga Mostarski rođeni koja je u svoj dopis ubacila svega pomalo, svega osim sporta: politike i patetike, povijesti i sociologije, odanosti i izdaje, jeda i jala…, uistinu svega osim sporta.
Prvo se nameće pitanje ko je udruga Mostarski Rođeni, šta i koga predstavlja, s kojim pravom dijeli lekcije, s kojim legitimitetom određuje koliki je tko veležovac… Valjalo bi razotkriti pokojeg pojedinca koji se krije iza akronima UGMR , da vidimo koji se to autoritet breči na Blaža Sliškovića, tko je taj koji udjeljuje „posljednje zbogom“ velikom nogometnom magu, tko mu odriče pripadnost Rođenima.
Radio sam intervju s Blažom Sliškovićem prije 15-ak godina i uvjerio se da je legendarni Mostarac jedan posve normalan čovjek, sportaš lišen svake ideološke potke, trener bez predrasuda. Veležovac koji to nikada neće prestati biti. I sada se nađe netko bezimen, vjerojatno i beznačajan kada je Velež u pitanju, da mu poruči: „naš klub više ne spominjite…“ To Blažu Sliškoviću nebi bio u stanju reći ni veličanstveni Sulejman Rebac, ali, eto, usuđuje se anonimni autor pisma, sakriven iza skraćenice udruženja.
Članovi UGMR uzimaju si pravo da određuju šta ko smije, a šta ne, pa prilično s visoka popuju božanskom nogometnom geniju: „vama se nije smjelo desiti…“ A stvari treba postaviti obrnuto: puno toga se nije smjelo desiti UGMR, posebno zalaženje u sferu politike i povijesti. Prebijati mačku Sliškoviću zato što je Zrinjski igrao ligu Nezavisne Države Hrvatske zaista je neozbiljno i neodgovorno. Ako govorimo o ideologizaciji sporta, uzimajući pritom Zrinjski kao primjer, onda radimo grešku u koracima. Jer, ni jedan klub u bivšoj državi nije čedo ideologije kao što je to bio slučaj s Veležom, koji se tih, ideoloških, naznaka nije riješio ni danas.
To je, dakako, klupska stvar i nitko sa strane nema pravo nekom drugom određivati politički pravac. Ali, sve to trpati pod „humanizam i svijetle tradicije“ površan je i diletantski pokušaj glancanja stvarnosti. Na jednom mjestu autori ovog nepotrebnog pamfleta protiv Sliškovića žale što „istorija se ne može izbrisati…“ jer bi oni, vjerojatno, iz Veležove prošlosti izbacivali nepoćudne, neposlušne i slobodno misleće. Međutim, dok je svijeta i vijeka pri spomenu Veleža spomenut će se i ime Blaža Sliškovića, svakako prije nego ime udruženja koje osporava velikog nogometnog majstora.
Kroz razgovore s mnogim Mostarcima, pogotovo onima koji tuguju zbog stanja u kojem se Velež našao, iskristalizirao se stav da je FK Velež zarobljenik upravo ovakvih stavova na kojima stoji UGMR, da zbog tih razmišljanja tavori tamo gdje jest. Zašto Velež nema jakih sponzora, zašto grad ne stane iza njega, zašto su „legende“ samo deklarativno uz Rođene, zašto se promijenilo toliko uprava, trenera, predsjednika, direktora…
Mostarci, i to oni rođeni, tvrde da je razlog tomu što svatko svojata klub, što ga svatko „brani“, što se u ime kluba oglašava „ko stigne“, što se krivac za stanje traži na krivim adresama, što se stalno kuka, a ništa ne radi, što se u nedostatku ideje o poboljšanju stanja stalno pozivaju na „časnu prošlost“, što ne mogu shvatiti da više nikad neće igrati Marić, Ristić, Hadžiabdić, Čolić, Glavović, Pecelj…, da treba zasukati rukave i raditi.
Od pisama nema ništa. Pogotovo od onih kojima se pokušava skrenuti pozornost na jedno od 15 000 udruženja u BiH, a preko imena Blaža Sliškovića. A, Blaž Slišković je, ipak, jedan!
Nije fer, nije pošteno, a još manje produktivno vlastite frustracije liječiti na Baki. Nije fer! Pustimo ga nek’ uživa u slasti sportskog trijumfa. Kao autentični „rođeni“!
Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje redakcije portala Sportske.ba, već isključivo autora.
