Piše: Admin Čaušević
Kažu da ljubav i posao ne treba miješati, fraza koju je posljednjih mjeseci demantovao Admir Adžem i dokazao kako u svemu postoji izuzetak. Na klupu Željezničara je stigao dan pred početak prvenstva, a proljetni dio sezone 2018/2019 će dočekati kao jedini trener koji se nalazi u borbi za duplu krunu.
Ruku na srce imao je Adžem sreće u nekim utakmicama, ali sreća prati hrabre. Ipak, hrabrost valja i zaslužiti. Zaslužio je to 44-godišnji Sarajalija odlukom da preuzme tim nakon ispadanja iz Evropske lige te da u sezonu uđe sa pola odrađenog treninga sa svojim izabranicima. Debitovao je sigurnim trijumfom nad GOŠK-om rezultatom 3:1. Ponekad je više razmišljao srcem nego glavom kao poslije poraza od Mladosti u 2. kolu. Očigledno obuzet emocijama ljutito je poručio kako je “Željezničar klub iz metropole te kao najtrofejniji klub sebi ne smije dozvoliti neke stvari”.
Adžem je i “lutao”, posebno je to izrazito bilo u uvodnim kolima, birao različite startne postave, mijenjao je formacije, miješao karte na terenu, sve to u cilju pronalska dobitne kombinacije i postepeno uspjevao. “Kameleonski” Željezničar se polahko pretvarao u “jednoobraznog predatora” fatalnog za sve svoje protivnike.
Nakon dva uzastopna poraza krajem septembra od Slobode i Zrinjskog uslijedio je niz nepobjedivosti od 11 mečeva. Ostvareno je čak 10 pobjeda uključujući trostruki trijumf nad Širokim Brijegom i pobjedu u derbiju protiv Sarajeva. Pobijedio je Bordo tim i na Koševu te ponovio uspjeh Edisa Mulalića. Na zimsku pauzu Plavi odlaze kao lideri Premijer lige sa osvojnim 41 bodom iz 18 utakmice te polufinalisti Kupa.
U tom periodu Adžem je pokazao da posjeduje ono najbitnije: znanje. Naučio je dosta toga iz prvog mandata kada je vodio Željezničar. Fragilna odbrana je postala stabilna na čelu sa Danielom Graovcem, Goran Zakarić se vratio u formu koja ga je svojevremeno dovela do reprezentacije, Vojo Ubiparip se pokazao kao odlično pojačanje, u vatru je bacio juniore Harisa Hajdarevića i Anela Šabandžovića, pronašao je i odgovarajuću poziciju Sinanau Ramoviću. Ekipa je postala kompaktna, a igra brža i fluentnija, kobna “crna rupa”, individaulne greške i zbunjenost u nekim sitaucijama su nestali, igračima se dizalo samopouzdanje i nivo fizičke spreme, a po automatizmu stigli su odlični rezultati te zasluženo prvo mjesto.
Prestao je biti nošen emocijama te je teške trenutke stoički podnosio. Nikada nije tražio alibi, poručio je to nakon domaćeg poraza od Zrinjskog, stalno je stavljao igrače u prvi plan kao poslije druge pobjede nad Sarajevom u sezoni kada je jasno naglasio da mu se ekipa potcjenjuje.
Termin Chapeau je u zemljama Zapadne Evrope, gdje se igra fudbal na kojem Adžem potencira i kakvom teži, postao univerzalni pojam za neki poduhvat ili dostignuće, odnosno nešto vrijedno divljenja.
Uzimajući u obzir sve okolnosti, konstantni pritisak, period privikavanja, prenošenja ideja igračima, emocije i sve urađeno trener Željezničara definitivino zaslužuje naklon i kapu do poda. Chapeau, gospodine Adžem!
