Piše: Mladen Bošnjak
Proteklih sam dana, u dva navrata posebno, intenzivno razmišljao o bosanskohercegovačkom nogometu. Onako, općenito. Žalosno, bijedno i malešno sam se osjećao prateći izvlačenje skupina za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Dok sam s golemim zanimanjem zurio gdje će kuglice odvesti „velesile“ Costa Ricu i Panamu, gorko sam žalio za vremenima Safeta Sušića i Zvjezdana Misimovića, za vremenima kad smo, nakratko doduše, bili dijelom svjetske nogometne elite.
Drugi važan moment u tim razmišljanjima izvukao mi je osmijeh. Naime, sve su televizije prenijele neuspio pokušaj rušenja stadiona Pontiac Silverdome u Detroitu, SAD. Hram američkog nogometa odolio je tonama dinamita, ostao uspravan i poslije aktiviranja upaljača. Nije point u tome što je dinamit zatajio nego opća slika rušenja. Stadion kapaciteta 80-ak tisuća gledalaca, star 40-ak godina, trebao je otići u prah i pepeo zbog biznisa, zarade, boljeg komfora… Smrznuo sam se pred tom slikom jer su mi pred oči izronile naše blatnjave ledine, naši „stadioni“ koji, svi zajedno, ne vrijede jedne tribine Pontiacove arene.
Ubrzo me surova stvarnost natjerala da se pomirim sa silaznom putanjom strelice na dijagramu naše nogometne reprezentacije, da će još dugo, dugo slike blistavih sportskih arena biti stvar inozemnih destinacija, da će Svjetska i Europska prvenstva još dugo zaobilaziti našu izabranu vrstu. U širokom luku. Da će daleka i nedostižna Amerika rušiti stadione kakve mi nikada nećemo imati, da ćemo ostati posljednja destinacija na svijetu gdje se broj na dresu ne vidi od blata, gdje se igra na terenu pokrivenom snijegom.
Gdje seoski đilkoši smjenjuju trenere k'o na tekućoj vrpci, mahom igračke zaslužnike, gdje su notorni kriminalci s dva para lister odijela kupili status uglednih nogometnih radnika. Gdje je broj gledatelja većinom trocifren, gdje mjesne zajednice agresivno sanjaju premijerligaške snove, gdje je mržnja mjera pripadnosti i rodoljublja…
Stoga jedva čekam da se završi Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, da se i kuglica s imenom Bosne i Hercegovine nađe u „bubnju“ za naredno Europsko prvenstvo, da krenemo u kvalifikacije, da nekoliko mjeseci živimo u nadi.
Unatoč sve jačem uvjerenju da će na nadanju sve i ostati.
Izvlačenje parova za Svjetsko nogometno prvenstvo i pokušaj rušenja stadiona u Detroitu daleki su događaji, glamurozni svaki na svoj način, nama tako daleki i nedostižni. A mi, ostanimo tu gdje jesmo, u svom blatu, na hladnim betonskim stepenicama koje okružuju taj glib, u svom svakojakom siromaštvu: Moralnom, duhovnom, materijalnom…
