PIŠE: Mladen Bošnjak
Potpuno svjestan besmislenosti bilo kakve usporedbe s normalnim svijetom, svjestan čitateljskog podsmijeha i kolegijalne kritike, vučem, evo, nekakvu paralelu između nedjelje i srijede, između stadiona Borca u Banjoj Luci – utakmica Borac – Zrinjski, i bezvremenskog Wembley-a s utakmice Tottenham – Juventus. Iz sna me bude slike tih dvaju travnjaka, slike koje navlače noćnu moru, slike iz kojih proizlazi stotinu pitanja.
Prvo, vraćam se na onu glupost od profesionalizacije našeg nogometa i pokušavam stvoriti dojam profesionalnog loptanja u onom brlogu, u onoj glibini nedostojnoj najfrekventnijeg hipodroma. Drugo, vraćam se na vlastiti prijedlog potpune reamaterizacije, i ako sam u taj prijedlog imalo dvojio, sad sam posvema uvjeren da to treba napraviti.
Nije u pravu Blaž Slišković kada u izjavi poslije utakmice poseže za uvijek efektnom teorijom urote s izjavom da je „stigla naredba iz Sarajeva da se mora igrati“. Ne, ne mora! Što se nisu svi akteri složili da je nemoguće igrati (kao što je i bilo nemoguće), povukli se s terena, i nikom ništa! Za par dana igrao bi se novi susret. Međutim, u pravu je legendarni Baka kad se pita kome treba to nabijanje lopte, kome trebaju prazne tribine, to pusto valjanje u žitkom blatu, ta igra bez igre. Zaista, kome to treba?
I, gdje se to nama žuri?! Zašto se cijelo kolo uopće moralo igrati? Pod kakvim smo to mi kalendarskim pritiskom? Ni jedan igrač iz naše lige nije u kombinacijama za Svjetsko prvenstvo, ni jedan trener – ni blizu, pa prema tome ne trebamo ostavljati ono optimalno vrijeme za pripremanje za velike nogometne smotre. Mi smo mogli, komotno, nastavak prvenstva odgoditi još dva tjedna, ništa se radikalno nebi dogodilo. Priče da bi igrači i cijele momčadi „ispali iz ritma“, notorne su gluposti jer, vidjeli smo, tu nema nikakva ritma, nikakve glave, niti repa, nikakve smislenosti u igri, tu nema ničega.
Gdje se to nama žuri pa nismo mogli sačekati da nam se gradske i prigradske ledine malo ocijede, da bar malo sliče na nogometno igralište, da barem publika može razaznati igrače dvaju momčadi. Gdje smo poletjeli? Prema Europi!? Da domaće natjecanje ukalkuliramo u UEFA-in kalendar? To je neozbiljno i pomisliti, kamoli obznaniti kao razlog.
Ova generacija sigurno neće dočekati da u Bosni i Hercegovini igramo na travnjaku sličnom europskim. I to onim prosječnim, Wembley da ne navodim kao kriterij, ali ljudski je pogledati u nebesa i uputiti im vapaj: Hoće li to ikad itko više dočekati u ovoj zemlji!?
Valjda hoće!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba