PIŠE: Mladen BOŠNJAK
Teško se mogu osloboditi paralele koja se nameće godinama, u pravilu kad se govori o ustroju i funkcioniranju određenog kluba. Ne napušta me, naime, konstantna usporedba Hajduka i Čelika. I Splićani i Zeničani trenutno proživljavaju veoma teške trenutke, možda najteže od osnutka. Nema novaca, nema kvalitetnih igrača, nema kvalitetnih uprava, nema rezultata. K tomu, u Zenici nema ni publike.
Čelik, ako je vjerovati napisima, pred gašenjem, Hajduk sezonu već proglasio neuspješnom. Splitske igrače huligani posjećuju na kućnim adresama, policija je glavni saveznik nekad slavnog kluba. U Zenici ne mogu isplatiti plaće od 200 eura, dvadeset godina nisu uplaćivali doprinose. Dalmacija i Split prekrcani su velikim nogometnim imenima, slavnim trenerima i sposobnim menadžerima, a na Poljudu glavnu riječ vodi golobradi predsjednik, ekonomist Ivan Kos iz – Osijeka! Sportski direktor iz Portugala, a trener iz Španjolske. U Zenici se treneri mijenjaju kao na tekućoj vrpci, svi žele popraviti svoje blijede biografije nekom funkcijom u Čeliku, klubu koji izdiše.
Šta je zajedničko Splitu i Zenici, Hajduku i Čeliku? Šta povezuje njihovu agoniju i očaj?
Navijači i navijačke udruge! Oni su kobna poveznica koja je na samo dno dovela stogodišnjeg diva iz Splita i ponos rudarske i metalske Zenice. Navijačke udruge, nošene silnim kompleksima i frustracijama svojih čelnika, terminatorski su požderale desetljeća rada, stvaranja, rezultatskog uspona i sportskog uspjeha Hajduka i Čelika. One splitske nešto su konkretnije, one huligansko skandiranje „dobit ćete batine“ provode u djelo, oni ne staju na praznim prijetnjama. Njihovi junoše kucaju na vrata, kamenuju prozore, pravdu dijele pajserima…
Zeničke udruge su poznate po medijskim priopćenjima, odnosno nemuštim i slabo sročenim traktatima, u kojima prijetnje i nervozu nevješto nastoje uviti u oblande navijačke ljubavi i privrženosti. I jedni i drugi srozali su ugled svojih kubova, doveli ih u poziciju da se gase (Čelik) ili da u vlastitom dvorištu trpe lekciju od dojučerašnjeg niželigaša Rudeša (Hajduk).
Nasuprot takvom načinu upravljanja klubom stoji Dinamo sa Zdravkom Mamićem i Rijeka s Damirom Miškovićem na čelu. Ta dva suverena, oboružana vlastitim novcima, smjenjuju se u osvajanju titula, dok Splićani raspravljaju o besmislicama tipa jedan član – jedan glas, dok raspisuju natječaje za ključne pozicije u klubu, dok im se raspada omladinska škola…
Dinamo ima drugu najbolju omladinsku školu u Europi, to je podatak UEFA-e, živi, i to dobro živi, od prodaje vlastitih igrača, i, što je najvažnije, ne pušta navijače ni blizu upravljanju klubom. Ni Dario Šimić, ni Šokota, ni Bišćan, ni Ladić…, nitko ne može probiti šampionsku ljušturu Zdravka Mamića niti može razbiti hladni, biznismenski izraz Mirka Barišića. U Rijeci, pak, Matjaž Kek će biti trener dok kaže Mišković, a ne bilo kakva udruga, bilo kakve bukadžije i ucjenjivači…
Gdje su sada potpisnici onih priopćenja Čelikovih udruga? Dobili su Statut, gdje su rezultati, gdje su investicije, gdje je krcati stadion, gdje su čestiti i pošteni poslovni ljudi u upravi? Zašto potpisnici priopćenja ne investiraju, zašto ne saniraju dugove? To su obećavali u slučaju da se ostvari jedan član – jedan glas! Jesu li pitali za savjet Mušiju iz obližnjeg Doboj Kaknja? Jesu li se, možda, interesirali kod Husića u Tuzli kako se klub vadi iz gliba?
Nisu, jasno. Jer, svjesni su da takvi ne dopuštaju nikakve uplive sa strane. Oni se, baš kao i Mamić, drže jednostavne logike: Navijaj i uživaj! Ili šuti i ostani kod kuće!