Piše: Mladen Bošnjak
Riješismo se, eto, i Europe. Dosadne, dekadentne i prebogate stare dame koja pod svoje okrilje prima samo one s istim referencama. Ne moraju, doduše, biti dosadni i dekadentni, ali bogati – svakako. A našoj sitnježi, našim nedoraslim, korumpiranim, umišljenim i nekvalificiranim družinama ne dopušta ta i takva Europa čak ni u predvorje nogometnog edena, ni blizu financijskoga raja kojega zaslužuju jedino posvećeni velikani koji dolaze iz uređenih zemalja, lišenih ratne retorike i nekontrolirane i ludačke grabeži.
Pozivati se na rat koji je razorio infrastrukturu i klubove – pomalo je deplasirano, jer silne su godine minule od rata, preveliki su novci procirkulirali Bosnom i Hercegovinom, nekoliko je generacija upropašteno nestručnim i nekvalitetnim radom. Sjetimo se: dvadeset i jednu godinu nakon Drugog svjetskog rata beogradski je Partizan igrao u finalu Kupa prvaka, danas Lige prvaka, a zagrebački je Dinamo, godinu dana kasnije, osvojio Kup velesajamskih gradova, današnju Europsku ligu. A, i drugi svjetski je bio strašan rat, razarajući.
Dakle, rat kao presudni faktor naših neuspjeha više ne pije vode, on može jedino biti pokriće za neznanje, nerad, nekompetentnost… Za nedoraslost velikim europskim scenama. Naša veza sa civiliziranim nogometnim svijetom završava u julu, i još dugo godina će završavati u istom tom mjesecu. Hoćemo li ikad uspjeti zaboraviti juli, hoćemo li, i kada, zaigrati u Europi u normalan vakat, tamo na jesen, proljeće je ionako nedostižno.
Nećemo, nećemo mi s ovakvom pameti daleko. Nema govora! Jer, kako naprijed kad su svi treneri (pre) zadovoljni, kad svi nemušto ponavljaju „idemo dalje“, kad nas uvjeravaju da su njihove ekipe dostojno prezentirale našu zemlju. Janjoš, Sablić, Petrović i Slišković nam se otvoreno rugaju, oni nas drže za teške mazlume i neznalice. Zar Baka misli da ga se mi ne sjećamo kao igrača, zar je zaboravio da nije bilo tako davno kad nismo niti znali za klubove koji su izbacili naše predstavnike? Zar i on igra na ukorijenjenu kartu zaborava, zar misli da smo tako bijedni da se zadovoljimo nogometnim predstavama o Ilinštaku!?
Izjave ovih ostalih ne peku jer nisu dio naših gotovo nestvarnih sjećanja, nisu u prvim redovima našeg idolopoklonstva. Slišković svakako – jest!
Vjerojatno ćemo još desetljećima piti gorke pilule u teškim i vrelim srpanjskim noćima, vjerojatno će nas neki novi treneri uvjeravati da je to- to, i izreći poznati idiom: Idemo dalje! Gdje? Na domaće grbave ledine, na travom obrasle zapuštene tribine, na hladni beton…
Hoćemo li ikad zaboraviti juli!?
Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje redakcije portala Sportske.ba, već isključivo autora.