PIŠE: Mladen BOŠNJAK
Teza da ima namještanja u našem nogometu prisutna je otkad je samostalne BiH i natjecanja u njoj. Jugoslavenska prvenstva kao kliconošu nečasnih radnji ovaj put nećemo doticati. Zadržati ćemo se na neudobnim i nekomfornim bosanskohercegovačkim ledinama.
Ovih se dana naročito puno priča o namještanju rezultata pojedinih utakmica, o kupoprodaji, o dogovorima tipa „tri za tri“, o sudačkim akrobacijama. Mnogi osporavaju bilo kakve mutne radnje, kunu se u čistoću naših prvenstava, drugi, pak, tvrde da je sve osim datuma odigravanja utakmice lažirano, a treći, poput talentiranog hit trenera Feđe Dudića, da se o namještanjima „puno više govori nego što ih stvarno ima“. Dakle, namještanja ima! U ovoj ili onoj mjeri, ali ga ima!
Ne postoji igrač, trener, ili nogometni dužnosnik u Bosni i Hercegovini koji će ustvrditi kako apsolutno nema namještanja. Ima ga, reći će uglas, ali će onda potegnuti poluinteligentno opravdanje tvrdnjom da se u Centralnoj Africi, također, namješta prvenstvo, da uzbekistanskim nogometom drmaju kladionice, da je završnica nogometnog natjecanja u Kolumbiji itekako sumnjiva, da korupcija cvijeta i na Cipru. Podsjetit će vas na protjerivanje Juventusa u Drugu ligu, na hod po mukama slavnog Milana, na izvjesnog kladioničarskog mahnitova Šapinu u Njemačkoj…
Nižerazredni trener ovdašnjeg (ljubuškog) još nižerazrednijeg ligaša uvjerava me da je i Liga prvaka čista namještaljka, jer kako drugačije protumačiti dramatičnu završnicu utakmice Real – Juventus. Par sportskih zanesenjaka, posljednjih kronologa provincijskog sporta, spočitavaju mi da sam se „priveza“ nogometa, a da dobro znam da je natjecanje u svakome sportu namješteno, da je svaki javni natječaj namješten, da su brojne akademske titule lažirane, da se prometne nesreće lažiraju zbog odšteta…
Opravdava li nas ta činjenica? Hoćemo li dići ruke u znak predaje? Hoćemo li voziti djecu na utakmice uz obvezno upozorenje da se ne sekiraju jer je rezultat utakmice dogovoren? Hoćemo li za nekoliko godina počinjati izvještaje „danas su utakmice dogovorene na slijedeći način:…“? Hoćemo li se još dugo praviti ćoravi kod očiju i blesavi kraj zdravog razuma?
Hoće li uopće buduća prvenstva trebati izvjestitelje, komentatore, reportere? Tko će biti konzument medija koji će samo potvrđivati ono što se debelo ranije znalo? Tko će čitati, tko gledati, tko listati…? U jednom intervju pitao sam Srećka Lušića, tada trenera čitlučkog Brotnja, jeli igrao, ili s klupe vodio, namještene utakmice. Čovjek se tako slatko nasmijao mojoj gluposti i naivnosti.
More, pregršt, nebrojeno lažiranih utakmica je odigrao i vodio. On, Srećko Lušić, legenda vinkovačkog Dinama i Cibalie. On je jedan od nebrojenih koji su također igrali i vodili lakrdije, ali je jedan od zaista rijetkih koji to „punim ustima“ priznaje.
U strahu (za bh. nogomet) su velike oči. Stoga, hajdemo podržati Dudića: više se o namještanju priča, nego što ga ima!