PIŠE: Mladen BOŠNJAK
Ima nekoliko, Igor Štimac se neskriveno šulja oko korita bh nogometa. Ne zadire jako, često je i dvosmislen, ali iz njegovih javnih istupa vidljivo je da mu je naša skromna liga i još skromnija država više nego poželjna destinacija.
Prosinečki je zauzeo najbolju poziciju, najlukrativniju i najunosniju. S nje se može lako vinuti u sami trenerski vrh, ali i tresnuti o tvrdu bosansku ilovaču, ili hercegovački krečnjak. I Štimac se herio prema izborničkoj klupi, no bez ozbiljnijih izgleda. Ali, nije digao ruke, nije se predao. Sada gorljivo, gorljivije nego ikad, panjka Blaža Sliškovića, nebi li se dokopao barem njegove stolice, a s nje je znatno lakše „dobaciti“ do Ferhadije. Tako stvari tumače oni koji su „bliže vatri“.
Nekolegijalnim i prozirnim izjavama Igor Štimac nastoji nanijeti trenersku i ljudsku štetu jednom velikom igraču, neponovljivom španeru, dribleru, pakeru, strijelcu, vagabundu. Ljubitelju noći i plavetnila ovdašnjih zora, miljeniku žena, idolu navijača… Blažu Sliškoviću! Nedorečenom treneru koji je s reprezentacijom koju mnogi nisu voljeli ni željeli, nekoliko puta bio na rajskim kapijama, i isto toliko puta grubo zaustavljan.
Hercegovina nije imala boljeg od Blaža Sliškovića, još će sva sila Neretve proteći dok se netko ne primakne neupitnom loptačkom geniju. Ali, Hercegovina se nikad nije na ružniji način bavila ničijim životom, ničijim privatlukom, kao onim Blaža Sliškovića. Nikad se ni nad čime nisu nadvijala mikroskopska sočiva kao nad karijerom i životom vjerojatno najtalentiranijeg nogometaša što ga je iznjedrio mediteranski svod.
Krivo su ga razumjeli i Veležovi navijači kad je, istina nespretno, izjavio da on jest dijete Veleža, ali da „danas više voli Zrinjski“. I Cico Kranjčar danas više voli klub iz iranske zabiti nego Dinamo čija je maskota, Niki Kovaču su emocije znatno jače prema Eintrachtu nego prema Budućnosti iz Duvna, Salihamidžiću je znatno bitniji i bliži Bayern od Turbine i Veleža zajedno. Vaha je do onomad najviše na svijetu volio japansku izabranu vrstu, Bajeviću je AEK i „dobro jutro i laku noć“. No, nitko to neće izjaviti tako direktno, tako iskreno i neumoljivo, kao Blaž Slišković.
Treba li ga zbog toga razapinjati? Trebamo li mu brojati čaše i popunjene listiće? Trebamo li uopće njegove, ili bilo čije poroke, stavljati ispred svega? Trebamo li na taj način upražnjavati njegovu stolicu da bi na nju sjeo neki „primjeran đak“, netko kao Balaševićev „Bane, dobri sin“?
Nekad, u ne tako dalekoj budućnosti, svi oni koji kude i blate Sliškovića biti će tek dio obiteljskog stabla, tek pusta slova s crnog mramora, dok će Bakino ime stršiti sve dok je nogometa, dok je driblinga, vica, nestašluka. Sve dok bude onih koji više vole mladenačku razigranost nego reprezentativnu stegu, sve dok bude onih koje će brutalno tući da nebi otišli na SP, dok bude drznika koji će iz kornera pucati na gol!
Zato Igor Štimac treba svojom karizmom zaslužiti poziciju s koje će moći popovati velikom majstoru, zato provincijski kritičari i kompleksaši moraju zatomiti vlastite fantazije u kojima su vidjeli Sliškovića kako „u kasne sate pije viski i ispunja prognozu“. A o njegovoj trenerskoj karijeri neka, kao i u drugim slučajevima, odluče rezultati, a ne panjkanje i olajavanje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba
