Piše: Senad Bilić Bily
Da rezimiramo događaj na Ilidži – Roditelji iz Beograda na turni u Sarajevo donijeli zastavu fudbalskog kluba koji se takmiči u trećoj srpskoj ligi i izvisili je u dvorani. Grupa navijača, po nekom svom ultra ili kako se već zove taj navijački kodeks, krenula da “osvoji” tu zastavu. Roditelji stali u odbranu zastave, tom prilikom u odbrani koristili i biber sprej, kasnije proglašen suzavcem.
Napadači koristili palice, fantomke, a jedan od njih i nož kojim je jednom od branitelja zastave zadao ranu – ogrebotinu u predjelu zadnjice (provjereno na KUM-u). Policija vrlo brzo reagovala i pohapsila izgrednike. Ružan, nepotreban i sraman događaj. Nažalost, živimo u takvim vremenima. Ovakve i sto puta gore stvari, sa sto puta gorim posljedicama od ogrebane zadnjice, se nažalost dešavaju svugdje u svijetu.
Danas navijači fudbalskih klubova više vode računa o sastavu uprave kluba, o tome ko radi u klubu, ko ima koliku platu, ko je u klubu s kim u vezi i koje je seksualne orijentacije, vode računa o ličnoj promociji i promociji grupe kao i o “utisku” koji će ostaviti svojim “ponašanjem” na stadionu, ali i van stadiona, na druge navijačke grupe, javnost i medije, nego što navijaju za klub i za njegov uspjeh i rezultate.
Cio život navijam za FK Sarajevo i od svih direktora i uprava, znao sam samo za direktora Svetozara Vujovića, sekretara Budu Vukovića, legendarnog Salku “Šupka”.
Danas većina “navijača” ne zna nabrojati sastav prve ekipe za koju navija, ali zna svakog uposlenika kluba, kolika mu je plata i naravno traži da taj bude “otjeran” iz kluba, jer on kao “navijač” ima pravo da to traži i zahtijeva.
Sve ovo pišem ne da opravdam ovo što se desilo na Ilidži, ali da ukažem da to nije bio nacionalistički incident, da tu nisu bila “LINČOVANA SRPSKA DECA” kao što to predstavljaju srpski mediji, a bogami i dio naših medija, nego akcija usijanih glava koje će za to odgovarati, onaj koji je upotrijebio nož krivično, a ostali, po meni, prekršajno za narušavanje javnog reda i mira.
Napominjem, ovdje se radilo o “navijačkom ponosu”, a ne o “nacionalističkom zanosu”, kako neki pokušavaju da to predstave.
Upravo zbog toga me čudi kolektivna histerija i epidemija nekakvog izvinjavanja, opravdavanja tipa “nije ovo Sarajevo” i slično. Naravno da taj izolovani incident nije i ne može biti Sarajevo i onima koji to pokušavaju da imputiraju Sarajevu u vidu neke naše kolektivne krivice zaista se ne treba izvinjavati za bilo šta.
Mi koji smo proveli četiri godine pod opsadom, mi koji smo sahranili 11.541 Sarajlija, mi koji smo bili gladni, žedni, ubijani, ranjavani, možda upravo od strane roditelja te “dece”, treba da se kolektivno podastremo i izvinjavamo zbog postupka “šake huligana”?
Sarajevo je otvoren grad i to je 100.000 puta dokazano.
Svaki čovjek je u ovaj grad dobro došao.
Sjećate li se onog Sarajlije sa početka rata koji drži u rukama curicu pogodjenu snajperom, koji poziva zlotvora koji mu je ranio dijete da dođe, da popiju kafu zajedno, da razgovaraju? Da, to je Sarajevo, i zbog tog merhameta je toliko i stradalo u prošlosti.
Kako pametno napisa gospodin Zvonimir Nikolić, neka se izvinjavaju roditelji onih koji su to počinili, jer nisu svoju djecu vaspitali kako treba, ja i ostali građani Sarajeva nemamo se bilo kome za bilo šta izvinjavati.
Takvih incidenata u svakom velikom gradu u svijetu bude desetine, masovnih ubistava, silovanja, bombaških napada, mokrenja po bogomoljama (kao recimo, isti dan džamija u Bijeljini), da ne nabrajam dalje.
Neki će reći – nismo mi kao oni, mi se trebamo izdići iznad tog narativa. Da, zaista nismo isti i ako se kolektivno ne izvinimo mi sigurno opet nećemo biti isti, nećemo biti kao oni koji su ispraćali tenkove na Novom Beogradu, koji su išli za Sarajevo, ali je krajnje vrijeme da se neke stvari uporede i poredaju, pa da nečija ogrebana guzica ne može vrijediti isto kao nečija skinuta glava (recimo Vedran Puljić)
..IZVINJAVAJTE SE, ALI NE U MOJE IME.
