PIŠE: Mladen BOŠNJAK
Ovo su dani kad se podvlači crta pod prethodnu godinu, saldira se ama baš sve. Sport, u prvome redu. Zahvaljujući blagodatima sveprisutnog interneta pogledao sam pregled sportskih zbivanja od prije trideset i koju godinu. Sat i pol vremena je bilo nedostatno da se pobroje značajni sportski događaji i rezultati. Mahom vrhunski. Nabrajali su se uspjesi nogometaša, rukometaša, košarkaša, odbojkaša, vaterpolista… Puste kolajne oko vratova poznatih, dragih lica. Momaka i djevojaka.
Vodili su ih i pripremali treneri svjetskog ugleda, sve sami vrhunski stručnjaci, traženi diljem svijeta. Nakon momčadskih loptačkih sportova uslijedili su uspjesi boksača, džudaša, karataša, (stolno)tenisača, hrvača, skijaša… Čak i šahista.
Znam da nema smisla nikakva usporedba s ovim današnjim stanjem, naročito u Bosni i Hercegovini, ali te se usporedbe, htjeli – ne htjeli, nameću! Same od sebe. Pod što danas podvući crtu? Pod raspad Košarkaškog saveza, pod šizofrenu činjenicu da selektor rukometne reprezentacije financijski održava natjecanje jer savez ne postoji…
Hoćemo li nabrajati sulude nacističke poruke s tribina naših nogometnih kaljuža? Hoćemo li podcrtati kiparsku šamarčinu i bolne uzdahe za SP-om u Rusiji?
Nažalost, bolje nam je „ne čačkati mečku“, ne podvlačiti crtu ni pod što, prepustiti sve zaboravu i protoku vremena.
Prije dvadeset godina podvlačio sam crtu pod prethodnu godinu, pun optimizma i uvjerenja da nam idu bolje godine. Mizerne rezultate tada sam proglasio obećavajućima, a aktere koji su ih ostvarili titulirao sam projektima budućnosti. No, vrijeme me gorko demantiralo, surovo me prizemljilo, dovelo do situacije da ne vidim izlaz. Ne kažem da on ne postoji, ali ja ga ne nazirem.
Opet pitanje: pod što danas podvući crtu? Samo pod još jednu izgubljenu kalendarsku godinu.
Pokušavam pobjeći od blamaže s izborom selektora nogometne reprezentacije, ali evo ne mogu. Pitam se hoće li definitivni izbor obilježiti početak ove, 2018. godine. Bilo bi dobro početi s imenom novog selektora, barem nešto pod što bismo za godinu dana podvukli crtu. K tomu ćemo dodati tužnu istinu da su Džeko i Pjanić Svjetsko prvenstvo gledali na televiziji, da su Nurkić i Teletović odbili nastupati u društvu skromnih anonimusa, da je Džumhur među 30 najboljih. Nigdje pobjeda, titula, medalja…
Ako vam nedostaju, vi pođite na internet i pogledajte „Sport u 1984“. Na primjer!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba.