PIŠE: Mladen BOŠNJAK
Prije dvadesetak godina, po redakcijskom rasporedu, dopalo me pratiti NK Posušje. Iznenadio sam se. U prvom redu gosposlukom, otvorenošću, susretljivošću, gostoprimstvom… Prvi čovjek kluba – alfa i omega, reklo bi se – bio je Ferdo Bašić. Poslovni čovjek iz Posušja, kontroverzni ili ne – u to neću ulaziti, ali svakako zanimljiv i simpatičan lik. Predsjednik mecena u pravom smislu te riječi. Nosio je NK Posušje onih slavnih dana s početka zajedničke lige, i par sezona ranije.
Posušje je tada pod ugovorom imalo 25 igrača, a samo je jedan bio iz tog malog hercegovačkog gradića: Vranjković. Krhko sjećanje mi ne dopušta da se prisjetim jeli uopće bio koji igrač iz Hercegovine, ali pouzdano znam da su dominirali Dalmatinci. Erceg, Pešić, Uvodić, Medvid, Guvo, Hrgović… Treneri – sve provjerena imena, od Borisa Bračulja, pa Frane Poparić, Ivica Kalinić, Vjeran Simunić, Blaž Slišković, Vjekoslav Lokica, Ivo Ištuk… Lijepo je tada bilo raditi na Mokrom docu.
O svemu si mogao razgovarati s Ferdom Bašićem osim o mladim igračima. Nije im vjerovao, nije ih dovodio, nije im posvećivao pažnju. Jednom riječju – nije ih volio! Tridesetogodišnjaci su bili njegov izbor, njegovo ufanje, fetiš skoro…
Kad se povukao, kad je zaškripilo s parama, kad su se legionari šutke pokupili, za NK Posušje, praktično, nije imao tko igrati. Oporavak od takve klupske politike traje i dan danas.
Ovaj detalj mi je zazvonio u vrijeme reprezentativnog izleta u Sjevernu Ameriku. Naime, Luka Menalo je dobio povjerenje Roberta Prosinečkog i „drsko“ ga iskoristio. Zaigrao kao da je veteran, a ne golobradi mladić čija karijera tek slijedi.
Par dana poslije u Udinama je zablistao onaj mali Varešanović, skrenuo pažnju na sebe. Šabanadžović je već stara priča. Evo za par dana Željina mladost dočekuje vršnjake iz madridskog Atletica…
I ja u glavi počinjem praviti kombinacije: zazivljem nekog sličnog Ferdi Bašiću u Nogometnom savezu, nekog neovisnog frajera, ali da ima dijametralno suprotan odnos prema mladim igračima. Kombiniran, također, da Prosinečki imadne svu slobodu, a navijači more strpljenja, pa da forsiramo vlastitu mladost. Ili izlizani i oprobani oportuni recept: spoj mladosti i iskustva. U svim tim kombinacijama rado se sjetim Ferde Bašića, gospodina i mecene, ali se smrznem pri pomisli na odnos prema rođenim talentima.
No, to iz mene progovara navijač. Novinar u meni podvlači da se povede računa o nadolazećoj rijeci talenata kakve smo u prošlosti gubili. Moramo im početi vjerovati, moramo otkloniti predrasude, moramo uvijek biti spremni na smjenu generacija. Nedajmo svoje bisere, pustimo ih u blještave arene, nek igraju!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba
