PIŠE: Mladen BOŠNJAK
Činjenicom da na Svjetskom prvenstvu u Rusiji neće biti nogometnih super sila kao što su Nizozemska i Italija, ne možemo se, i nemojmo se tješiti. Slabe igre i u određenim trenucima neodgovorno ponašanje ključne su odrednice našeg neuspjeha u kvalifikacijama. Utjeha niti postoji, niti nam treba.
Nego, ozbiljni se nogometni radnici, struka, navijači, analitičari i novinari trebaju (i moraju) dobro zamisliti nad pitanjem kad ćemo i kako otići na europsko ili svjetsko službeno natjecanje. Jer, objektivno, šta da smo i prošli u baraž? Koja je to momčad slabija od naše, koga bismo to bacili na koljena? Tek sad naviru ovakva pitanja, tek se sad ukazuje realna slika europskih nogometnih vrijednosti, tek sad vidimo gdje smo zapravo.
Sad, kad je sve gotovo – barem što se Rusije tiče – navire zebnja, budi se led oko srca uz pitanje kad ćemo slijedeći put biti dio neke velike smotre. Kad će opet naletjeti Latvija i Litva, kad će nam se na klupi ukazati netko poput Safeta Sušića, kad će neka bosanskohercegovačka majka u dalekom bijelom svijetu roditi novog Misimovića? Da, da – treba se sva sila slučajeva poklopiti…
A, sve je izgledalo tako jednostavno kad smo se plasirali u Brazil. Bili smo na krovu svijeta. Sve smo kovali u zvijezde osim Sušića, njemu smo pripremali stupicu. Uz njega, pljuvali smo i njegovog nećaka Tinu, jednog posve solidnog igrača i korektnog momka. Pitanje je jeli Brazil bio naša oda radosti, početak jedne divne nogometne priče, ili lavlji krik i labuđi pjev istovremeno?
Pitanje je – kad opet?
Jer, vidite, Italija, Nizozemska, dvije Irske, Grčka, Turska, Rumunjska, ne idu na Svjetsko prvenstvo, a jače su reprezentacije od naše. S druge strane, nadu nam daje jedan mali, sićušni Island koji se direktno plasirao u Rusiju. Da, mali i sićušni, ali sređeni Island. Za razliku od nas, razbacanih i razbucanih, podijeljenih i razdijeljenih, potlačenih i osiromašenih.
Kakav nas selektor treba zadesiti, i kakvi igrači nas moraju potrefiti da se još ponekad „nacrtamo“ na europskom ili svjetskom prvenstvu? S nekom čudnom zebnjom, a nakon što sam odgledao baraž, postavljam si ovo pitanje i ne nazirem odgovor. Mi polako klizimo ka najnižim jakosnim skupinama, vlastiti rejting na nama popravlja Cipar i slične egzotične reprezentacije, i slijedi nam, čini se, ponavljanje užasno trnovitog puta kojim smo krenuli preteških 90-tih godina proteklog stoljeća.
Je li moralo tako?
Mislim da nije, ali ne možemo pobjeći od sebe samih. Uvijek, kad nešto dobro i lijepo sagradimo, kreće proces razgradnje i uništenja. Kreće jal, zavist, pasjaluk, destrukcija… Krećemo mi.
Stvarno, šta se mora dogoditi da ponovimo kvalifikacije za Brazil?
Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje redakcije portala Sportske.ba, već isključivo autora.
