Piše: Remzija Šetić
Drugu godinu zaredom pratimo odigravanje utakmica koje vode ka prvaku nogometne Premijer lige BiH ili ka opstanku u Premijer ligi BiH. Zasigurno je da novi sistem takmičenja ponudio puno uzbuđenja. U tim uzbuđenjima svako će pronaći ono što njemu u datom momentu treba i odgovara, što je u skladu sa njegovim prethodnim znanjima i iskustvima. Jedno je primjetno da nakon odigravanja svakog kola takmičenja u prvi plan izbijaju ponašanja trenera, sudija i igrača.
N/FSBIH po tim pojavama se očituje kažnjavanjem i tako pokušava korigirati neadekvatna ponašanja. Da li je to dovoljno i adekvanto, to je za neku drugu temu. Evidentno je da su pojedini treneri korigirali svoja ponašanja (iako su sami često isticali da će biti uporni u svojim neadekvatnim ponašanjima), i to posebno su promijenili nastupe u medijima i prilagodili ih očuvanju kredibiliteta trenerske struke.
Manji broj trenera jasno ispoljava javnu kritiku, pokazuje ljutnju, za neuspjehe svoje ekipe okrivljuju druge, odnosno na agresivan način manifestuju nemoć i problem postavlja na pogrešno mjesto. U svemu ovome primjetan je još jedan fenomen, a to je jasno ispoljavanje nemoći i neznanja da se objasne pojave u svojoj ekipi. Time trener javno ispoljava nesnalažljivost u novonastalim situacijama i narušava vlastiti kredibilitet.
Postoji jedan zajednički faktor ovih prethodno navedenih ponašanja trenera, a to je nemoć. Odakle dolazi nemoć, iz nedovoljnog znanja, nedovoljno razvijenih vještina, pogrešnih uvjerenja, iskrivljenih vjerovanja?! Sada će neki reči da treneri znaju svoj posao, poznaju nogomet, to su iskusni igrači i treneri, i na to ćemo reči da je to tako, da oni poznaju nogomet i sve oko nogometa.
Međutim, kako je tu lekciju naučio Josue Mourinho „Trener koji zna samo o nogometu nije vrhunski. Svaki trener zna o nogometu, razlika je u drugim područjima“. Savremeni trener treba poznavati psihologiju, ili ako je ne poznaje treba pitati nekog ko je poznaje i treba od nekog učiti o psihologiji.
Zašto, zato što razvoj nogometa u BiH očigledno od trenera počinje tražiti puno više od toga da si bio dobar igrač, da si do sada bio i dobar trener. Sve je to super bilo, ali sada u konkretnoj situaciji nemaš odgovora i jednostavno nisi više dovoljno dobar. Sve nameće jedan zaključak da treneri trebaju više raditi na sebi, više učiti izvan nogometa (što je vezano za nogomet), a to je psihologija.
Treneri u svojim izjavam potvrđuju važnost psihičkih faktora, a koliko oni znaju upravljati tim faktorima to je nepoznanica. Po onome što manifestuju u javnosti, jasno je da o tome veliki broj njih veoma malo zna, nedostaje im adekvatna psihološka priprema njih samih i ekipe. Zaboravljaju da psihološka priprema neizostavan segmenat sportske pripreme koji uvijek traje i nikada se ne prekida.
Vjerujemo da će nove generacije trenera na vrijeme shvatiti da je trenerski posao više od onoga „šta sam bio“, već je važnije „šta sam danas i šta ću biti“. Zato odgovore treba tražiti na pravim mjestima i poslušati savjete vrhunskih, poput Alexa Fergusona koji kaže: „Prije nego što uđeš na konferenciju (misli na medije), pogledaj se u ogledalo, protrljaj lice, nabaci smiješak i saberi se.“