Prvi golman hrvatske reprezentacije i jedan od junaka Svjetskog prvenstva u Rusiji gdje je Hrvatska osvojila srebrnu medalju, Danijel Subašić, dirljivom se porukom oprostio od igranja za reprezentaciju.
Subašićevo obraćanje javnosti prenosimo u izvornom i cjelovitom obliku:
Dragi navijači hrvatske reprezentacije,
Došlo je vrijeme da se i ja nakon 10 godina u reprezentaciji oprostim od najdražeg nam dresa. Bilo je ovo dugo putovanje, još od prvog poziva 2008. i ispunjenja sna jednog ‘golmančića’ iz Zadra, a potom puno truda i rada, kao i godine strpljenja na klupi da postanem broj jedan – odnosno meni omiljeni 23.
Želim od srca zahvaliti svim trenerima – od svakoga od vas sam puno naučio! Volio bih posebno spomenuti Slavena Bilića koji me prvi pozvao u reprezentaciju i Zlatka Dalića s kojim smo dogurali do tog nevjerojatnog srebra. Hvala puno svim ljudima u HNS-u i oko reprezentacije što su nam uvik bili tu pri ruci za sve što nam je tribalo, što su činili sve da nam ništa ne fali i da budemo svi zadovoljni, sretni i zdravi.
Hvala mojoj obitelji i svim najmilijima koji su od prvoga dana bili uz mene i na koje sam se mogao osloniti u svim teškim trenucima, a takvih je također bilo dosta.
Ovu odluku donija sam puno prije Svjetskog prvenstva jer sam htio zaključiti reprezentativnu karijeru s nastupom na Svjetskom, što je bio jedan od mojih snova. Svako od nas ima neki rok trajanja, i na nama je procijeniti koliko dugo možemo igrati. Možda sam mogao još jedan ciklus odigrati, ali to bi možda bilo previše. Ovako želim da moji dragi kolege koji čekaju svoju priliku ostvare svoje snove kao što sam i ja ostvario igrajući za Hrvatsku – na mladima svijet ostaje i oni su hrvatska budućnost.
Moj put je došao do tu, i do svjetskog srebra u svetom dresu za kojeg sam davao cilog sebe, časno i ponosno svaku utakmicu. Iako ih, doduše, nema puno, to je manje bitno – najvažnije od svega je da sam ispunjen i sretan čovjek što sam moga igrati za moju domovinu i najlipši dres na svitu. Svi do jednoga smo budni sanjali tokom onih nevjerojatnih dočeka u Zagrebu, mom Zadru i cijeloj Hrvatskoj. To su bili najlipši, najemotivniji trenuci moje karijere koji su, zajedno s tih mjesec dana u Rusiji, obilježili i definirali moju priču u reprezentaciji.
Hvala svim suigračima, bez vas ništa ne bi imalo smisla. Proživljavali smo teške trenutke skupa, ali proveli isto tako zajedno puno lipih. Ovo zajedništvo, skromnost i prijateljstvo iz Rusije pamtit ću cili svoj život. O utakmicama neću pričati; pričali smo na terenu skupa, jedan za drugoga, bacali se na glavu, plakali od sriće, igrali pod injekcijama, gutali tablete k'o bombone, sve za nas, za naš dres, za naš narod, za našu povijesnu svjetsku srebrnu medalju.
Sva klupska natjecanja ne mogu se usporediti ni blizu igranju za hrvatsku reprezentaciju, osjećaju i emocijama pri intoniranju Lijepe naše prije svake utakmice.
Hvala vam svima od srca na bezuvjetnoj podršci!