Piše: Mladen BOŠNJAK
Silno bih volio da najžešći kritičari Roberta Prosinečkog izdiktiraju „vlastiti“ sastav reprezentacije Bosne i Hercegovine i da nam pokažu koja bi to jedanaestorica u Ateni izvojštila toliko željenu pobjedu. Baš bih volio vidjeti i čuti i strategiju tih kritičara koja bi zadržala nadu u direktni odlazak na Europsko prvenstvo.
Kad je Grčka u pitanju, statistika nas dobrano dere. Jedna jedina pobjeda u 11 susreta. Sjetit ćemo se onih tmurnih večeri na Koševu, onih „bezveznih“ golova i „glupih“ poraza. Sjetit ćemo se i nedavnog remija na Bilinom polju i briljantnih 45 minuta, poluvrijeme sjajnog nogometa. Radost sjećanja pomutit će nam drugo poluvrijeme i neshvatljiv pad, poluvrijeme u kojemu smo grčevito spašavali bod.
Ali, hajdemo se vratiti na tu jedinu pobjedu. Kritičari ne vole spomen na tu nogometnu simfoniju, na večer u kojoj je veliki strateg Fernando Santos, kasniji prvak Europe, samo nemoćno užimao ramenima. Ne vole, jer su kritičari a priori, jer su iz svih prljavih cijevi rigali na Sušića, stropoštavali ga u blato bosanskohercegovačke urođene zavisti i jala. Ne vole se kritičari prisjećati te divne zeničke noći jer smo imali, za naše prilike, atomsku i bojim se neponovljivu okomicu Begović – Spahić – Misimović- Ibišević – Džeko. I kad toj okomici dodamo Lulića, Vršajevića i prezrenog, a posve dobrog igrača, Tinu Svena Sušića, ili Medunjanina, dobijemo potpunu sliku našega trijumfa. Tu riječ – trijumf – koristim rijetko i veoma oprezno, ali u slučaju te utakmice primjerenijeg termina jednostavno – nema!
Kakvu je Prosinečki okomicu imao u Ateni? Šehić, i…, i šta dalje? Ništa, tanko… Nemamo u ovom trenutku s kime ponoviti tu bajkovitu noć iz ožujka 2013-te i onaj strašni bal nogometnih virtuoza. Nemamo zaista s kim! Jer, mi smo takvi, nekonzistentni, euforični, površni… Mi nismo bili svjesni kad se opraštao Misimović, nismo projicirali nasljednika. Reći ćete Pjanić, i složit ću se, ali taj veliki svjetski igrač briljira u Juventusu, u Romi…, u reprezentaciji nešto manje. Drugi je to tip, posve druga priča.
Mi ne vodimo računa da je nenadmašni Edin Džeko pri samom kraju (reprezentativne) karijere, nespremne su nas zatekli potezi Ibiševića i Lulića. I onda kritičari – za račun menadžera i nekih polovnih stručnjaka – udaraju po selektorima.
Od zaslijepljenosti vlastitom važnošću ako „skinu“ izbornika, novinari i profesionalni kritičari ne vide tanjež u svlačionici. Ili, kako vole reći, u – rosteru! Zato bih strašno volio i želio da oni objave svoj spisak, da kažu „slijepom“ selektoru tko treba igrati za Bosnu i Hercegovinu.
Robert Prosinečki imao je primarni zadatak odvesti našu reprezentaciju na Euro. U nastupnoj izjavi podvukao je da BiH ima kvalitet za taj podvig, da imamo dobre igrače, itd. Međutim, nastupne govore ne treba shvaćati doslovno, svaki novoizabrani trener na svijetu priča bajke, svaki se kune u uspjeh. Prosinečki ima još izgleda ispuniti obećanje. Treba mu dopustiti da do kraja odradi mandat, da se podvuče crta, da se svi u Bosni i Hercegovini pogledamo u oči, i realno sagledamo imamo li taj toliko spominjani kvalitet.
On sigurno zna trenerski posao, napravio je i selekciju vrlo primjerenu onome što mu stoji na raspolaganju, ima karizmu… Ali i jednu golemu manu: bio je veliki, preveliki majstor, bio je igrač sa druge galaksije, pokupio je slavu i naosvajao se trofeja. To je u Bosni i Hercegovini nepremostivi problem. Kojega je imao i Safet Sušić.
Pustimo, dakle, selektora, a vlastitu maniju kritizerstva usmjerimo u nešto korisnije.